Budućnost

68

Budućnost je neizvjesna i nepoznata.

Stranac za kojeg znamo da neumitno dolazi.

Nadamo se da će mu oči biti blage,

a djela pravedna.

Nadamo se…

Ali osjećamo strune i poteze

hladnih i proračunatih igrača.

Koga će sljedećeg srušiti na ploči svojih htijenja,

kome će bezobzirno presjeći strune?

Kakvu koprenu tkaju u izbama svojih mračnih umova?

Čija će djeca plakati sutra?

Čije majke padati na koljena?

Igra traje.

Valja naše male svjetove

kao valovlje.

A mi pokušavamo zadržati vodu rukama.

A mi gledamo u naše ruke.

Naše male ruke na obalama oceana.

 

O, da Tebe ne bi?

Da ne bi Tvog koraka u prašini,

susreta i ispružene ruke?

Da ne bi sigurnosti Tvoga stava i

beskraja Tvog pogleda,

da ne bi snage u stisku Tvoga dlana,

utjehe u dodiru na ramenu,

da ne bi sile blagoslova nad pognutom glavom,

da ne bi raspuknuća svjetlosti u duši,

da ne bi bremenite Tvoje ljubavi?

 

Odustala bih i ja.

Ali oko moje duše sada vidi preko obzora

konačnosti, ograničenosti,

propadljivosti ovoga svijeta.

Ali moj dlan je urastao u Tvoj.

Moji koraci traju.

Nekad na stopalima, nekad na koljenima.

Idu.

Snažna je spona ljubavi koja nam je ruke ispreplela.

Nek prijeti svijet.

Samo na tren je.

I činit ću ga boljim koliko mogu.

Al samo tren je.

Samo tren u beskonačnom Tebi, Bože moj…

Daniela Bobinski

PODIJELI