BOGOJAVLJENJE – TRI KRALJA – VODOKRŠĆE

1.Iz 60, 1-6

Ps 72 (71), 1-2. 7-8. 10-11. 12-13

2.   Ef 3, 2-3a. 5-6

Mt 2, 1-12

UVOD

Za uvodno slavlje, obavlja se obred blagoslova soli i vode.

HOMILIJA

U suvremenom svijetu vrlo su popularna sučeljavanja osoba iz javnog života, bilo pred televizijskim ekranima, bilo na neki drugi način. Na poseban način pozornost plijene političari, čemu smo svjedoci i kod predsjedničke kampanje, koja još nije završena. Svakome od sudioniku sučeljavanja želja je pokazati što misli i planira, koje sve ideje ima i želi pretvoriti u stvarnost.

Premda je pretpostavka sa strane onih koji promatraju sučeljavanje da svaki od sudionika govori ono što misli, ipak smo imali i i mamo prigodu ustanoviti da najčešće takva sučeljavanja mogu poslužiti za obmanu javnosti koju obmanjuju oni što sebi dopuštaju dvoličnost, podlost i lukavstvo.

Kao svaki lukavac i upravitelj Herod o kojemu smo slušali u evanđeoskom izvješću je u sučeljavanju, barem u prvom krugu, izišao kao pobjednik. Od mudraca s kojima se susreo, želio je izvući dragocjene podatke o Mesijinom rođenju, što mu je i pošlo za rukom s time da su mu pripomogli još i njegovi lokalni „mudraci“, poznavatelji Pisma.

U prvom sučeljavanju Herod se poslužio lažima i podlošću: Ispitivao je trojicu mudraca o svemu, navodno sa željom da se pokloni novorođenom kralju, ali mu je stvarna nakana bila da ga ukloni. Držeći ga suparnikom u borbi za prijestolje, kasnije nije birao sredstva da dođe do cilja.

Postoji i danas ovakvo sučeljavanje kraljeva, postoje i danas Herodi koji koješta obećaju narodu, ali im je stvarni cilj ukloniti Krista Gospodina kojemu se narod klanja. Nas ova svetkovina i ova trojica mudrih ljudi i upravitelja, ipak upozorava na prave vrijednosti života, a to je život od iskazivanja počasti i štovanja Krista, pri čemu ne smijemo dopustiti nijednom moćniku ovoga svijeta da nas u tome spriječi. Ne bojmo se slijediti zvijezdu i putokaze koje nam šalje Gospodin na putu prema Betlehemu, jer nam životna radost i vječni život može zasjati na licu samo ako pronađemo za svoga zemaljskog života, Dijete u naručju Marije Majke njegove te mu se ničice poklonimo, cijelim svojim životom kao pravom Kralju i Gospodaru.

Oduvijek je u povijesti bilo da se svaka skupina ljudi, željela istaknuti pred ostalima. Od obitelji su nastajali klanovi, potom plemena pa cijeli narodi. Uvijek su članovi jedne skupine javno ili potajno vjerovali da su bolji, moćniji, sposobniji od druge skupine, imali za to stvarnog razloga ili ne imali.

Kao vjernici kršćani, držimo i znamo da je židovski narod bio poseban. Jer njima je prvima Bog govorio preko proroka. Među njima je nastao Stari zavjet, a njima po krvi pripadaju i Krist i apostoli. Pa ipak, Božja nam riječ govori da ne smijemo jedan narod ili skupinu ljudi po sebi smatrati vrjednijima i Bogu bližima. Bog je otac svih naroda i misli su mu svi ljudi. To otajstvo našega spasenja na poseban način, upravo danas slavimo.

Možemo samo zamisliti kakvi su se lomovi događali sv. Pavlu. On je naime u početcima, kao što i znamo, bio veliki revnitelj i gorljivi branitelj Mojsijeva zakona. Bio je ponosni Židov, svjestan i sretan da pripada Izabranom narodu. Bio je progonitelj i kršćana, za koje je bio uvjeren da kaljaju čistoću tog istog Mojsijeva zakona.

I tada se dogodilo Pavlovo obraćenje. Ono je u Duhu objavljeno njegovim apostolima i prorocima. Ta novina da se Bog obraća i poganima, čudo je Božjom objavom obznanjeno apostolima i kršćanskim propovjednicima. Velika je radost zbog spoznaje da Bog oduvijek jednakom ljubavlju gleda na svakog čovjeka i na sve narode. Svi su ljudi i narodi sudionici obećanja Isusa Krista po evanđelju. Veli se: „Objavljeno je to da su pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju. To je za vjerne Židove koji su se pokrstili, bio veliki preokret. Jer su naraštajima bili odgajani da su oni poseban izabrani narod.

Zbog objava i obećanja koja je primio na neki način iznad drugih naroda. I drugi bi se narodi kako su vjerovali, mogli Bogu približiti tako da se požidove. A sad evo dolazi nauk koji je bio nazočan i kod proroka samo što ga mnogi nisu ispravno shvatili. Po tomu se bolje moglo shvatiti da je Bog ljubav i dobri otac u vjeri u kojoj to ni jedan ljudski roditelj nikad ne može ostvariti.

Možda na neki način u svemu ovomu prepoznajemo sebe. Zvjezdoznanci su vidjeli zvijezdu novorođenoga Kralja. U tom se vremenu nije baš razlikovala astronomija od astrologije. Astronomija koja se bavi proučavanjem zvijezda u svemiru te astrologija o vjerovanju da položaj zvijezda i planeta imaju utjecaja na život pojedinog čovjeka. Upravo ti ljudi stranci, koji su na rubu praznovjerja niti su poznavali Staroga zavjeta te koji su za Židove bili nečisti pogani pronalaze novorođenoga Isusa da mu se poklone.

To se i nama na neki način događa i nesvjesno ali i svjesno. Znamo gledati s visoka u Crkvi one koji su s nama, a mi ih držimo nedostojnima. To su ponajprije oni koji su se tek možda nedavno pojavili u crkvi. I nesvjesno bismo htjeli da u Crkvi budu samo oni besprijekorno čisti po našim slikama i zamislima. Ali zamislimo kako bi bilo da Bog postupa onako kako mi to činimo. Bi li Petar koji je zatajio Krista postao apostolom i njihovim prvakom? Bi li na taj način Pavao, progonitelj i nasilnik, postao apostolom?

Bog i po krivim crtama pravo piše. Javlja se neuglednim pastirima, mudracima nejasnog podrijetla i vjerske neopredijeljenosti. Tijekom povijesti uzima sebi apostole i tolike druge ljude, koji su bili podvrgnuti slabosti grijeha te od njih čini oruđe svoga mira. Stoga, puno je važnije da se uvažavamo, podnosimo i pomažemo. Praštamo jedni drugima te imamo strpljivosti jedni za druge. A čistunstvo, isključivost, zavist, nestrpljivost, neumoljivost, daleko su od Boga pa neka budu i od nas. Tako ćemo biti istinska slika Božja u svijetu i pred drugima.