Bog je živ i djelatan u svijetu i našem životu
Dana 15. listopada 2014. navršilo se 170 godina od rođenja njemačkog filozofa, filologa, pjesnika i skladatelja Friedricha Wilhelma Nietzschea, 15. listopada 1844. kojega smatraju ocem bezboštva. U mladosti kao bogoslov studira teologiju namjeravajući postati protestantski svećenik – kao i njegov otac, ali ubrzo odustaje od svećeničkog zvanja. Nietzsche je godinu dana gledao oca kako umire u velikim mukama što je bilo odlučujuće u sumnjama prema kršćanstvu, jer sebi nije mogao objasniti zašto je njegov otac kažnjen iako je služio Bogu. Kao student zarazio se sifilisom u jednoj od javnih kuća koje je posjećivao, dok je cijeli život imao loš vid i migrenične glavobolje. Sažalio se nad konjem i doživio duševni slom, te je proglašen umobolnim i smješten u duševnu bolnicu.
U svom poznatom djelu „Tako je govorio Zaratustra“, Zaratustra dok se spušta s planine razgovara s nekim čovjekom i pita se: „Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav?“ Nietzsche smatra da je ovaj život bjesomučna borba, a pobjeđuju jači, sposobniji i odvažniji. Drži kako se umjesto tradicionalnih vrijednosti trebaju stvoriti nove, da čovjeka u životu tjera „želja za moći“, te da će se društvo razviti u „nadljude“. što je preuzela i zloupotrebljavala ideologija nacizma o uzvišenim i podređenim ljudima i rasama. Posljednje godine života Nietzsche je bio na skrbi svoje sestre, a umire pomračena uma od moždane kapi 25. kolovoza 1900. u 56-oj godini života.
Toliki su ranjeni, prolazni i smrtni ljudi bezbošci osporavali ili i danas osporavaju Božju opstojnost, držali ga mrtvim i druge tome poučavali. Nietzsche kao i drugi veliki bezbošci kroz povijest, poput Volteira, Feuerbacha, Marxa odavno su mrtvi i tek ih se netko spomene ili su potpuno zaboravljeni. A Apsolutni je živi i vječni priznavali mi to ili se suprotstavljali. On drži sve stvoreno i brine se za svakoga od nas kao za svoje ljubljene sinove i kćeri. Biti toga svjestan, po ovoj istini živjeti i drugima svjedočiti za nas je spasonosno, jer budi u našoj dubini smisao, vjeru i nadu da ćemo nakon prijelaza kroz tjelesnu smrt vječno živjeti.
fra Mate Tadić, OFM
