Nesreću i obiteljsku tragediju Bog okreće na dobro

Ljudski život na zemlji uz to što je kratak i prolazan, ujedno je nesiguran i nepredvidiv. Ne znamo što nam donosi novi dan, a kamoli novi tjedan, mjesec ili pak godina. Tako često imamo
velike životne planove, držeći sebi za pravo da nam se ispune sve želje ili velika većina. Međutim, život se s nama pokatkad zna ironično poigrati te nam se sve najedanput nenadano i naglavce okrene, a da na to nikada nismo niti pomišljali. To većina starijih ljudi koji su stekli životnog iskustva i mudrosti dobro znaju, što mladi i još neiskusni nisu osjetili i doživjeli.

Upravo se nešto takvo dogodilo i u životu Julije Marić, koja je rođena 8. srpnja 1984. kao treće od šestero djece u obitelji Ljube i Veselke rođ. Bakula iz Posušja. Njihov dom je uvijek ispunjen radošću i već odraslom djecom kojima se roditelji ponose: Angelom (1976.), Boženom (1977.), Julijom (1984.), Matejom (1986.), Katarinom (1988.) i Veselkom (1990.). Posjetih ih s prijateljicom Marijanom Mikulić i zabilježih zanimljivo, a ujedno tragično svjedočanstvo prožeto vjerom i nadom.

Sazrijevanje vjere i pogleda na život

Osnovno školovanje Julija završava u rodnom Posušju, dok je srednju medicinsku školu pohađala u Mostaru. Potvrđuje da je u tim tinejdžerskim godinama imala, „tešku narav i mnoge stvari shvaćala površno i neozbiljno“ kao i većina njenih vršnjaka. U osnovnoj školi je bila šutljiva, dok se u srednjoj otvara te biva razgovorljiva. Čak pričljiva dotle da je pokatkad mogla snositi i ozbiljnije posljedice.

Unatoč tomu u dubini duše se pitala o Božjem postojanju i opstojnosti te je „zazivala Boga za pomoć i odlazila u crkvu“. I više od toga: „Odlazila sam i na hodočašća i s pouzdanjem se Bogu molila“. Vremenom sazrijeva njena vjera i pogled na život. ¨“Vjerovala sam i imala povjerenje da će Bog upraviti mojim životom i budućnošću. Ispunio mi je želju za koju sam ga molila da mi podari i pošalje normalnoga i dobroga dečka – osobu za budući život. To je bio Robert koji mi je pomogao pronaći i posao te sam 2006. počela posluživati goste u jednom posuškom lokalu, godinu dana nakon svršetka srednje škole. Robert i ja smo se uzajamno razumjeli i poštovali. Dvije godine 2006.-2008. uglavnom sam radila vikendom u noćnim satima od 23 sata navečer do 3 sata poslije ponoći. Iako mi u noćnim satima nije bilo lako raditi, nisam imala drugoga izbora. Nije mi bilo drago gledati mlade od 15-16 godina i još mlađu djecu, kako cijelu noć do ranih jutarnjih sati, banče po gradu i u lokalima. Kako već u ranoj mladosti prekomjerno piju alkohol, puše cigarete, a nakon svega povraćaju.“

U trenutku preokrenut život

U noći sa subote na nedjelju 7. rujna 2008. na uočnicu blagdana Male Gospe dogodila joj se nesreća, koja je u trenutku preokrenula njen život. Naime, znala je iz lokala na prvom katu kuće odlaziti na drugi neizrađeni kat, gdje nije bilo rasvjete niti zaštitne ograde ispred stepenica i provalije. Odatle je najčešće pogledala na grad. Nadalje se prisjeća: „Dan prije toga događaja, imala sam ružan predosjećaj. Toga dana gotovo ništa nisam jela, niti dobro spavala. Osjećala sam da nešto neće biti dobro. Nešto slično proživljavala je i moja mama Veselka, koja te noći nije mogla spavati.

Ne sjećam se kako je došlo do pada s visine od 107, 80 centimetara – gotovo osam metara, jer sam nakon pada na beton izgubila svijest. Od posljedica udarca ozlijeđena je glava, došlo do puknuća jetre te je slomljena bedrena kost. Pronašao me moj dečko Robert i odatle izvukao te nisam iskrvavila. Prevezena sam kolima hitne pomoći na Odjel kirurgije u mostarskoj Klinici.“

Prijateljica sestre Katarine – Kristina Karamatić se prisjeća sirene i kola hitne pomoći oko 2. 45 iza pola noći te da odmah nisu znali o čemu se točno radi. U Mostaru su obavljena potrebna snimanja, nakon čega joj je operirana jetra da ne dođe do nutarnjega krvarenja a potom je obavljena operacija glave. Stavljena je pod opću narkozu te je na taj način podržavano besvjesno stanje kome u komu je ostala dvadeset tri dana. Od toga se ničega ne sjeća, osim nejasno, dok su je prevozili na operaciju bedrene kosti.

„…Znam da sam bila u Božjim rukama…“

Julija nastavlja: „U tom polusvjesnom stanju molila sam Boga da me uzme k sebi te se riješim muka i boravka u bolnici. To mi je i bilo teško, psihički proživljavati. Moji iz obitelji su išli na hodočašće u Međugorje, a poslije došli do mene te mi donijeli blagoslovljene predmete. Nakon kritičnoga vremena od četrdeset i osam sati sve je prošlo dobro. Sad znam da sam bila u Božjim rukama, jer sam bila u molitvama mnogih ljudi i poznanika. Od svih operacija najkritičnija je bila operacija glave, ali i to je sve dobro prošlo. Bedrena kost je nakon prisilnog vremena mirovanja, gotovo zarasla pa su je bili prisiljeni ponovno lomiti i operirati. Robert je svaki dan bio uz mene i za mene se molio.“

Nadovezuje se Julijina mlađa sestra Katarina, svjedočeći da je sve ovo za nju bio veliki šok. Nakon svih operativnih pothvata Julija odlazi u Krapinske Toplice, gdje joj je rečeno da je prema svim nalazima i razvoju događaja medicinski fenomen. Nakon mjesec i pol dana rehabilitacije, vraća se doma u Posušje.

Mama Veselka i tata Ljubo iznose svoje iskustvo iz toga vremena: „Što su nam liječnici davali manje nade i nisu predviđali dobar svršetak mi smo više vjerovali i nadali se u najbolji završetak. Liječnici su se iznenadili u dobar razvoj i ishod općega Julijina stanja. Svi smo uvjereni da je u svemu na djelu bila Božja ruka.“ Mama u ime cijele njihove obitelji na osobit način svima zahvaljuje, koji su im bili na pomoći u darivanju krvi te pružali potrebnu potporu.

Primjeri ljubavi i vjernosti

Julija ganuto pripovijeda da su ona i njen dečko Robert prije nesreće, planirali vjenčanje za prosinac 2008.. što se nije ostvarilo. On je i u tim najtežim trenutcima cijelo vrijeme, bio s njom i uz Juliju kao potpora. Ona radosno najavljuje sretan svršetak nemilih događaja, planiranim zajedničkim vjenčanjem u travnju 2010. čime će okruniti svoju uzajamnu ljubav i vjernost. Poznati su joj slučajevi da muž ili žena, djevojka ili dečko ostave jedno drugo nakon nesreća ili jedno drugo niti ne posjete što je bolno, tragično a ujedno i žalosno.

Njoj je Robert za boravka na liječenju, naprotiv, svaki dan dolazio u posjet čime se dodatno učvrstila i prokušala njihova uzajamna ljubav i vjernost. Zahvaljujući njemu i sam oporavak je napredovao bolje i brže. Kao potpora i pomoć bila je i Robertova majka Mara i cijela njihova obitelj. Jer kako kaže mama Veselka: „Ti bi ljudi sve ostavljali i Juliju stavili na prvo mjesto.“

Svaki dan veliki dar i nova prilika

Julija potvrđuje kako ju je „ovaj događaj, još više učvrstio u vjeri. Mnogo ljudi je bilo potaknuto doživjeti Boga, njegovu pomoć i blizinu te da i danas čini čuda u životima onih koji su mu vjerni.“ Kasnije joj je jedna djevojka potvrdila da se potaknuta njenim slučajem i primjerom u potpunosti osvjedočila u Božje postojanje.

Ona sama priznaje: „Prije toga jesam vjerovala, ali sada na poseban način. Svaki se dan radi toga zahvalim Bogu, što je najmanje u usporedbi koliko mi je pomogao.“ Otkriva svoje zapažanje da je mnogi vjernici u crkvi pokatkad s čuđenjem promatraju, jer znaju što je sve proživjela. Kao i to da se puno puta ljutila na Boga, prigovarajući mu što je k sebi nije uzeo. „A danas vidim kako je život lijep te na svakom danu, Bogu zahvaljujem na njegovu velikom daru i novoj prilici.

Svim mladima, a osobito onima kojima je u životu teško te čitateljima lista „Naša ognjišta“, Julija poručuje: „Ne daj Bože da nitko sve ovo prođe i doživi, ali sam ipak sve pretrpjela jer je takav bio Božji plan i volja u mojemu životu. A Bogu je sve moguće! Tko mu se s vjerom obraća i s povjerenjem moli, primit će ono što traži. Meni je sve dao i hvala mu što je sve ovako dobro i sretno završilo.„

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI