Gledao sam jedan TV prilog o mladim Hrvatima koji su otišli u Irsku trbuhom za kruhom. Stvarno je žalosno da mladi moraju napuštati svoju domovinu u kojoj niti ne dobiju šansu za normalan život. Prije nekoliko godina Hrvatsku su napuštali ljudi srednjeg obrazovanja, no u zadnje vrijeme odlaze i stručni i visokoobrazovani ljudi.
Nikada mi neće biti jasno zašto političari nemaju osjećaja za mlade ljude kao i one malene koji u Hrvatskoj rade, a ne dobivaju plaću ili koji rade, a dobivaju sramotno niske plaće. Ovih dana se spominje porezna reforma i povećanje plaća, ali nigdje nismo čuli da će se povisiti minimalne plaće. U Hrvatskoj ima poslova koji su podcijenjeni pa jedna spremačica, trgovkinja ili zaštitar rade za sramotno niske plaće od oko 2700 kuna. Kako mjesec dana uspije preživjeti jedna peteročlana obitelj ako radi samo jedan član i to za takvu plaću???
Sve je veći broj mladića i djevojaka koji se ne odlučuju za stvaranje obitelji, sve je veći broj mladih bračnih parova bez djece koju ne žele stvarati kako iz materijalnih razloga (plaća za koju rade nestane u nekoliko dana kada se poplaćaju režije i kupi nešto hrane), tako i zbog brige za radno mjesto (koliko je bilo slučajeva da se pri zapošljavanju postavlja djelatnici pitanje – (ne) planirate zatrudnjeti?). Kakvu budućnost bi imala djeca koja u današnje vrijeme ne bi imala za običan sendvič koji imaju druga djeca u školi? Zar je pohlepa političara i pojedinih poslodavaca toliko velika da od svojih radnika rade svoje robove? Da, u povijesti je bilo robovlasničkih društava, ali ti robovi su imali redovan obrok, siguran smještaj i nikakav život za razliku od hrvatskih radnika koji rade za minimalnu plaću. koji nemaju redovan obrok, siguran krov nad glavom i nikakav život jer na bankovnim računima imaju debele minuse i kredite. U Zagrebu mnogi nemaju niti za tramvajsku kartu pa pješače i po 20 km do posla ili se pak švercaju.
Tko zastupa ponižene i pogažene radnike u RH?
Sindikati?
Političke stranke?
Crkva?
Gospodo, gdje ste? Javite se i dignite svoj glas za pogažene i obespravljene radnike koji su robovi u vlastitoj državi za koju su se mnogi od njih i borili. Svi vi koji odlučujete sjetite se i ovih obespravljenih koji su umorni od nepravde i ponižavanja. Povisite plaće i pomozite da ova zemlja bude sigurna i stabilna jer samo tada će biti sve bolje, tada će se zaustaviti iseljavanje, mnogi će se odlučiti na brak, mnogi će se odlučiti i na djecu pa će doći i do demografske obnove.
Dragi političari, bit ću iskren – ne vjerujem vama nego samo Bogu i možda su moje riječi preteške ali su iskrene i istinite.
Isuse, pomozi nama malenima i obespravljenima.
ISUSE, UZDAM U TE!
J.Jurčević
