Među Hrvatima vlada masovna depresija prouzrokovana nezaposlenošću, besparicom, neimaštinom i manjkom vjere da će sutra biti bolje. Ljudi su pretežno pesimisti i ne mogu vjerovati da će ikada ovdje biti bolje. Dio ljudi se pomirio sa situacijom. Drugi pak jednostavno žele otići daleko i u nepovrat, što dalje od domovine koja je pojedinim političarima i tajkunima postala imovina.
Narod želi raditi i ne da se iskorištavati. Kod nas je upravo sistem da i onaj tko ima sreću raditi, radi za mizernu i malu plaću, radi po cijele dane, tako da mnogi na posao odlaze s grčem u želucu. Mnoge obitelji radi ovakvog sustava vrijednosti uopće ne funkcioniraju i dolazi do pucanja šavova. Rastave brakova su učestale, mnogi mladići i djevojke se ne žene i ne udavaju, jer nemaju riješeno egzistencijalno pitanje i ne želeći živjeti na teret roditelja od kojih baš i ne bi bila velika pomoć jer ni oni baš previše nemaju. Siromašni bračni parovi uopće nisu zaštićeni, ako, ne daj Bože, oba dva bračna para ostanu bez posla, pa padnu na prosjački štap, vrlo lako mogu ostati bez djece. Pojedinci su ulazili u rizik pa su podigli stambeni kredit kako bi riješili svoje stambeno pitanje, a kada se rate nisu mogle plaćati, tada dolaze ovrhe i tjeranje iz stana.
Branitelji doživljavaju poniženje i njihova žrtva se ne poštuje. Političari, uglavnom oni koji ne vole Hrvatsku, šire priče da branitelji uživaju u povlasticama i mirovinama što ne odgovara potpunoj istini. Narod koji živi od socijalne pomoći nedovoljne ni za tri dana preživljavanja je pun gorčine i ljutnje jer je mnogima Hrvatska došla do grla.
Pojedinci su ponosni na svoje hrvatstvo i katoličanstvo ali o svojoj vjeri velika većina pojma nema. Pitamo se kako izaći iz ove pustinje kojom lutamo već 25 godina.
Moramo moliti umjesto proklinjati,
moramo ljubiti umjesto mrziti,
moramo blagoslivljati umjesto psovati,
moramo pomagati umjesto ogovarati…
Krenimo od sebe jer kada promijenimo sebe,
promijenit ćemo i svijet oko sebe
i tada će svi vjerovati da…
Bit će bolje!
J.Jurčević
