BILTEN ŽUPE UZNESENJA B.D.M. ZAGREB (RESNIK)

Bilten župe Uznesenja B.D.M. Resnik

Crkva prošlu nedjelju na zaziv Duha Svetoga za početak nove školske godine.

26. nedjelja kroz godinu

Tel:01-2024/510  1. Resnik 70, Zagreb,

e-mail: [email protected]

Župnikov uvodnik

Konačno su mi se oči ispunile onima za kojima sam čeznuo cijelo ljeto. Zamislite, vidio sam preko stotinu djece u našoj crkvi. Da poludiš od sreće (ili žalosti). Sreća: da su se opet počeli okupljati. Žalost: je li to iskreno ili da se „profuraju“ kroz ovu školsku godinu.

Danas će se predstaviti (predstavljeni su) naši prvopričesnici i krizmanici. Uvijek počinje lijepo i svečano da bi završilo žalosno. Mnogi od krizmanika više neće doći u crkvu, izdali su Isusa okrenivši mu leđa i prezreli darove Duha Svetoga koji su im dani za životnu snagu. Neki od prvopričesnika neće više doći u crkvu do krizme.

Svake godine se dogodi da si čak ni slike ne podignu od svečanosti ni snimku slavlja. Ove godine još si tri krizmanika i tri prvopričesnika nisu digli slike i DVD koje su platili. Još osam prvopričesnika nije donijelo haljine. Upravo radi toga mi je prisutna tuga u srcu pri početku i završetku svake vjeronaučne godine. Volio bih da ovo dođe do roditelja. Međutim, takovi najčešće ne stignu i nemaju vremena doći na misu ni na sastanak. Oni samo pokazuju svojoj djeci kakvi ne smiju biti, ali to djeca prihvaćaju. Žao mi je ovih roditelja koji dovezu svoju djecu do crkve na nedjeljnu misu, ali ne uđu u nju. Ili odu !“na misu u kafić Marko“, ili pak u „Oscar“, a tu je i „Derventa“. Svaki ide tamo kamo ga srce vuče. To djeca vide te jedva čekaju da krenu putem roditelja. Hoće li biti opet tako i s ovom generacijom? Neka to pitanje bude postavljeno svakoj obitelji.

Naši susreti su vrlo važni jer nas formiraju i pomažu da budemo ono što jesmo: djeca Božja koja se ne boje Boga i njegove Crkve koja je blagoslov i dar zemlji. Valja se odvažiti i hrabro podići pogled duha k Bogu. Dosta je gledanja u zemlju jer mi smo stvoreni za nebo. Kad počinjemo gledati prema nebu tak ćemo onda zavoljeti zemlju. Duhovni i materijalni život idu zajedno. Razdvojeni – propadaju.

Kad je navršio dvadeset godina, Aleksandru Velikom njegov je otac, kralj Filip Makedonski, poklonio konja kojega nitko nije uspio pripitomiti: Bukefala, prekrasnog, ali čudno i divljeg konja. Aleksandar ga je htio pripitomiti pod svaku cijenu. „Imaš konja koliko hoćeš, sine, zašto ne izabereš nekog drugog?“ govorio mu je otac. Ali Aleksandar je želio pripitomiti baš Bukefala. Trudio se preko tri mjeseca, ali unatoč pažnji, lijepim riječima izgovorenim kao prijatelju, nije uspijevao ni trenutka staviti sedlo. Oni koji su pokušavali prije njega , govorili su mu: Slušaj Aleksander, pusti ga neka ide u divljinu, još će tiučiniti kakvo zlo.

Jednog dana dok je promatrao svojeg divljag prijatelja, Aleksandar opazi da konj drži pognutu glavu kao da je krije između prednjih nogu. Bilo je oko podneva. Razmišljajući Aleksandar se prisjeti da se Bukefal tako ponašao uvjek za sunčanih dana, a nikad uvečer ili za lošeg vremena. Uostalom, pripitomljavanje je išlo uvjek lakše kad je bilo oblačno.

Odjednom mu padne na pamet: „Možda se boji sunca“. Dok je na nebu sjalo žarko sunce, Aleksandar skoči pred Bukfala, zgrabi ga snažno za grivu i svom je snagom podigao uvis. Konj prvi puta bijaše prisiljen pogledati u sunce. Aleksandar primjeti da više nije plašljivo treptao, na očima mu se vidjelo da je postao poslušniji, kao da se smiješio. Kad je mladić popustio čvrsto remenj kojim bijaše ščepao konja, njegova glava osta uspravna, ponosna i mirna. Aleksandar je povikao od sreće, zagrlio ga, skočio mu u sedlo i pojurio galupom makedonskim ravniocama. Bukfal je pobjedio strah od gledanja u sunce. Tako se ni ljudi više nije plašio.

Kao epilog o ovoj dogodoštini slijedi malo duhovno promišljanje. Koliko je ljudi kojima Bog zadfaje strah, ljudi koji izbjegavaju Boga gdje god mogu, govore s njim na brzinu, ne pogledavši ga ni u lice, ni u oči, ni u noge, ljudi koji se, što prije mogu, udalje od njega s uzdahom olakšanja. Imaju neugodan doživljaj Boga jer ga zapravo nisu nikada upoznali.. to je ono što nadahnjuje od pravoga odnosa s Bogom koji je savršena ljubav.

O tom Aleksandrovom konju nekad smo učili u školi. Danas shvaćam da sam i ja puno puta bio taj konj, po imenu Marijan, koji je bio puno puta divlji, nije se dao ukrotiti, ali se uvjek netko nađe tko ga zgrabi za grivu i okrene i oči i srce prema Bogu.

Hvala Bogu za sve te ljude.

Što misliš dragi čitatelju, vratimo se na prvi dio ovoga uvodnika, treba li tebi snažna ruka Aleksandra Makedonskog da ti pogled i srce usmjeri prema Bogu?

Komentar evanđelja (MT 21, 28-32)

Draga braćo i sestre!

         Prilično je čudna današnja prispodoba, ali ipak puno govori. I danas su ljudi puni nepovjerenja prema lijepim riječima i divnim obećanjima. Imamo u odnosu na to neprestana negativna iskustva raznih političkih programa koji se nude kao reklama prije izbornih dana, a potom drugačijeg postupanja ili neispunjavanja istih obećanja. Ljude uvjerava pošteno djelovanje. Danas je u evanđelju riječ o dva sina. Prvi je nepristojno i drsko odbio očev zahtjev da ide u vinograd, ali je kasnije uslijedila promjena i on je pošao da izvrši očevu zapovjed, dok je drugi uljudno odgovorio i, dok je bio suočen s ocem, obećao da će učiniti kako mu je naređeno, ali nije učinio. Kod čitanja ovog evanđelja osjećamo i mi da nam je puno simpatičniji onaj prvi sin, koji je doduše riječju pogriješio i izrekao svoju neposlušnost, ali se pokajao i ispunio volju očevu.

I u Crkvi postoji neprestana napetost između tzv. ortopraksije (ispravnog djelovanja) i tzv. ortodoksije (ispravnog vjerovanja). Ima vjernika koji dobro znaju svoju vjeru, sve formule vjere, ispovjedaju točno ono što Crkva nalaže, ali njihovo je djelovanje u suprotnosti s njihovom vjerom; ima opet onih koji odbijaju kršćanasku vjeru, a čine upravo ono što je Isus htio da ljudi čine. Tko je zapravo pravi kršćanin? Isus bi nas htio upozoriti da gledamo na plodove vjere.

Doduše, nebi bilo dobro današnju prispodobu shvatiti jednostrano. Evanđelje sigurno ne želi braniti samo djelovanje bez riječi, a niti neku aktivnost u kojoj molitva nebi imala mjesta, naprosto samo slijepu praksu. Riječ i djelo idu skupa. U ovom času vjerujemo da Isus želi naglasiti činjenicu da između pustog govorenja i lakomislenih obećanja koja se ne ostvaruju prednost ima djelovanje, pa makar bilo ispunjeno protivljenjima i raspravama.

Među katolicima je jasno izrečeno da je grijeh svako protivljenje nekoj zapovjedi roditelja ili poglavara, odnosno odbijanje poslušnosti zakonu. Međutim, Isus je puno više protiv ljudskog licemjerja i laži. Napetost je podnošljiva ako na kraju ipak bude učinjeno ono što se traži. Međutim ako pobožne riječi žele zastrti licemjeran život, onda je na djelu laž i Isus je dovoljno jasan u tom pogledu.  Onaj isprva neposlušan sin, zatim grješnici, carinici i bludnice Isusu su draži od onih koji puno govore i obećavaju, ali ne čine, makar možda i nemaju na svojoj savjesti neki težak prekršaj Božjega zakona. Vjerujem da je ovo evanđelje izazov i nama katolicima, tzv. redovitim vjernicima koji svake nedjelje dolazimo k svetoj misi. Pritom čujemo divne riječi. Kako bi naš život trebao izgledati kad bi se uskladio sa svim riječima što ih iz nedjelje u nedjelju slušamo? Možda se ipak polako privikavamo na život u pobožnom licemjerju, tj. polazimo na misu i slušamo propovjed ali nismo spremni da to i ozbiljno provedemo u život.

Koja su zapravo naša mjerila u odnosu na stvarnu pripadnost Crkvi? Ne gledamo li uglavnom maticu krštenih odnosno brojimo one koji redovito idu nedjeljom na misu i na ispovjed. Međutim, takva mjerila ipak nisu dovoljna ni prikladna. Područja ispravnog djelovanja i ispravnog vjerovanja nisu više identični, niti jedno drugo podrazumjeva. Ima ljudi koji jako dobro znaju vjeronauk, ali nipošto nisu spremni da idu za Isusom i njegovim putem. U zajednici učenika koje će Isus prepoznati kao svoje, kako nam on sam govori, naći će se samo oni koji slušaju i vrše volju nebeskog Oca.

I nemojmo zaboraviti da ima ljudi koji kritiziraju Crkvu, koji izgledaju kao njezini neprijatelji, a ipak imaju osjetljivu savjest za pravednost, sposobni su za junačku ljubav, spremni su žrtvovati se za druge. Valja im to iskreno priznati, jer to je nešto što i Bog priznaje. Ateist sigurno nije svetac, kao što ni vjernik samim svojim krštenjem još nije u moralnom smislu zadovoljio sve što je potrebno da bude svetac. Ali sigurno ima ateista od kojih možemo učiti kako možemo biti bolji kršćani. Današnje bi nas evanđelje htjelo upozoriti i na to da ne pazimo toliko na grube, katkad i preoštre riječi, nego na praktični i svakodnevni život. Isus očito pokazuje da je u zajedništvu s prvim sinom, koji je doduše odbio očevu zapovjed, ali ju je potom u potpunosti ispunio. Fra Zvjezdan Linić.

Svetac tjedna

Preminuće sv. Franje Asiškoga

Sv. Franjo Asiški – njegovo preminuće. Obolio je teško od mnogih bolesti. Iscrpljen pokorom, opečaćen Kristovim ranama Franjo smjerno očekuje smrt jer mu je „brat liječnik“ javno navjestio „…umrijet ćeš krajem rujna ili četvrtog listopada“. Nalazi snagu i raširenih ruku kliče: „Dobro mi došla, sestro moja smrti!“ Traži od braće da ga prenesu u Porcijunukulu. Ondje zamoli da mu iz Ivanova evanđelja (IV 13, 1 – 15) pročitaju Isusov oproštajni govor i izvješće o pranju nogu. Potom braći razdijeli komadiće kruha. Zatraži da ga polože na zemlju golog, raširi ruke kao na križ. Braća mu pjevaju „Pjesmu stvorova“, te s njima opjeva psalam, 142. I Franjo preminu navečer 3. Listopada 1226, u dobi od 44 godine. Ostade među njegovom braćom sjećanje njegova prijelaza k Ocu na nebo, te ga iznova i na njegov način obredom obnavljaju.

Malo humora J

Jedna žena traži nešto po dnevnom boravku. Nakon pola sata, vidljivo nervozna, obraća se svom suprugu koji čita novine:
– Dragi, da li si vidio moju knjigu?
– Koji je naslov?
– “Kako doživjeti stotu”
– Ah da, sada se sjećam. Jučer sam je bacio u smeće.
– Ali zašto?
– Tvoja majka ju je počela čitati.

Župne obavijesti!

AKTIVNOSTI  KROZ  TJEDAN:

UTORAK – iza mise molitveni susret;

ČETVRTAK– klanjanje prije mise;Gecemanska ura u 23 sata

PETAK- Marijina legija iza mise;

Nedjelja: 08 listopada na svim misama će biti akcija MIVA (blagoslov vozila)

Desetak tisuća prijevoznih sredstava, među kojima su automobili, kamioni, traktori, pa i konji i magarci – plodovi su akcije MIVA, kojom se već više od 80 godina prikupljaju sredstva za misijska vozila. Svatko od nas može pomoći i uljepšati stvarnost cijeloga svijeta! Stoga dođite i blagoslovite svoja vozila, a darom pomozite i ovu hvalevrijednu akciju za naše misionare.