BILTEN ŽUPE UZNESENJA B.D.M ZAGREB (RESNIK)

Bilten župe Uznesenja B.D.M. Resnik

Sv.Crkva Katolička

 “na Godišnje odmore idimo, ali nemojmo odmarati od Boga na odmorima, nego nađimo svoju Crkvu i na moru“

15. nedjelja kroz godinu

Tel:01-2024/510  1. Resnik 70, Zagreb,

e-mail: [email protected]

Župnikov uvodnik

Ljeto… i to još toplo, dapače vruće! Na što pomisliš? Umor, bezvoljnost, povučenost, hladovina, nešto osvježavajuće, ludnica u prometu, požari… godišnji odmor. E pa to posljednje, to je ono što me ispunjava, nekud pobjeći, sakriti se, jednostavno nestati dok ne prođe ova ludnica. A kako, a kamo?

E to je pitanje koje muči svakoga od nas. Kako pobjeći od posla koji te veže baš za ljeto? Kako pobjeći od obitelji koja te treba? Žena, muž, djeca, roditelji, starci. Kome koga prepustiti? Toliko toga ima što pada na pamet, a sunce prži i prži. Dok ovo pišem vani je 33 stupnja Celziusa. Još temperatura raste… Ja sam u ovim blaženim zidinama gdje osjećam neku zaštitu od topline. Bojim se gledati kroz prozor da ne vidim Vas umorne, izmučene, opržene, žedne, nervozne koji se vraćate s posla bilo autom, bilo autobusom. Nije li ovo jedna vrsta mučeništva? Blago onima koji mogu nekud otići, maknuti se od ove vreline i naći neki mir, odmor, opuštenost.

Prije dva tjedna i ja sam dao petama vjetra, sjeo na autobus za otok Vir koji sav vrije od života. U ugodnom autobusu rashlađenom klimom prepuštam se čitanju knjiga i molitvi. Malo bacam oko u predivnu prirodu kojom je Hrvatsku obdario Bog. Bacam povremeno i poglede na one oko mene. Mahom svi drže mobitele u rukama. Što sve rade s njima, ne znam. Dečko i cura, to sam skužio tek dok smo se iskrcali na Viru od silnog „posla“ na mobitelima, kroz četiri sata vožnje nisu uspijeli reći ni riječi jedno drugome, osim na zadnjoj postaji u Viru: „Ljubavi, stigli smo“. Ja sam se malo zastidio no još više osjetio se ponosnim što nisam rob ove sprave koja puno znači ljudima, ali jednako tako može puno ljude udaljiti jedne od drugih.

Deda Štef iz Ivanja Reke dočekao me s osmjehom i krenusmo u Lučicu koja je dio Vira. Putem primjećujem da je nestalo Virsko zlo, disko klub, radi kojega se nije moglo spavati cijele noći. Na tom je mjestu nikla nova pošas robna kuća, no neće biti barem buke. Bakica nas dočekala ručkom, te opušteni predajemo se dokolici, odmoru. Malo sam prošetao okolicom,  te se spustio do plaže. Ništa nova, osim što asfaltirane uličice koje su bile makadam. Svakako dobra novost.

Kad katolik ide na godišnji odmor na neko mjesto, uvjek se prvo treba raspitati gdje je crkva i kada su mise. To, na žalost, mnogi ne čine misleći da treba odmoriti od Boga, od molitve, od mise. Ne postajemo li tada najlakši plijen đavlu? Župna crkva svetog Luke je udaljena kojih desetak minuta. Odlazim sat vremena ranije jer sam naučen biti na raspolaganju za svetu ispovjed, a volim se duhovno pripremiti za misu. Ljudi se rano okupe na molitvu, što je jako pohvalno, te su u molitvenom ozračju spremni za misu. Susrećem se sa župnikom don Tihomirom koji se uvjek veseli svakom svećeniku koji dođe na Vir. Tu je i gvardijan iz Dubrava u našoj Posavini. U tom sastavu slavimo Gospodina kroz pjesmu, molitvu, riječ Božju i sve one svetinje koje nam Gospodin daruje u misi. Kako je lijepo kada katolik dođe među svoje, nigdje nisi stranac. To je dar našeg crkvenog zajedništva. S pravom se oslovljavamo „braćo i sestre“. Prepoznajem pojedine ljude koje sam već prije sreo na tom mjestu, bilo domaće, bilo turiste. Podjelismo radost susreta, nahranismo se Božjom riječju, živim Isusom i zajedništvom. Župnik nas poziva u svoj dom gdje smo se zadržali u razgovoru i mokroj okrjepi. Iz susjednog restorana konobar donosi piće te i ta župnikova gesta produbljuje naše zajedništvo. Mislim u sebi kako su važna naša druženja iza mise, što na žalost, mnogi od Vas ne shvaćate. Od davnine su se ti susreti zvali agape ili bratsko zajedništvo. Kad bi vjernici znali što to znači, rado bi se okupljali.

Uz radosnu dobrodošlicu komaraca, uspio sam dočekati zoru. Rano sam otišao s krunicom u ruci kroz mnoge ulice, kako bih obavio ono što mi je na srcu. Slavim Gospodina u srcu gledajući rascvjetale oleandre, drugo cvijeće, brajde, smokve… Mahom umorna nacija još spava. Prolazim uz jedan veći vrt koji je sav u zelenilu i pun svega povrća. Već je sve zalio i stavlja na štand ubrano svježe povrće. Mislio sam da sam se otkačio od Resnika i vrta, no upravo taj vrt me podsjetio da i ja imam vrt te treba brinuti o njemu. Velim sam sebi: opusti se, odmori se, imaš pet dana odmora. No to je lako reći ali teško ostvariti. I nek je mala gredica na čijem dvorištu već sam mislima u Resniku. Kakav ti je to odmor. Kroz sat vremena duhovnog hodanja dođoh na plažu. Bacio sam se u ugodno more i prepustio se vodi: neka me grli, opusti, poveže sa cijelim svijetom.

Ma tko šljivi one neugodnosti spomenute na početku, ja sam na odmoru. Sat vremena plivanja i vrati se jer je sunce počelo činiti svoje.

Drugo slijedi u nastavku.

Komentar evanđelja

Draga braćo i sestre!

U ovom je svijetu sve jasno zamjetljivo. Ne može se sakriti ni zlo ni dobro ni u nama ni oko nas. Otkada je tako? Tako je od Prvoga grijeha. Otada pa do danas a bit će tako do konca sgvijeta ljudsko je srce postalo njiva na kojoj želi posijeti svoje sjeme sam Bog, ali je ujedno njiva na kojoj đavao sije svoje sjeme.

Bog uvjek sije samo dobro. Govore prve stranice Svetog Pisma: „Sve što je učinio bilo je dobro“. Još u početku đavao je posijao zlo u srcima ljudi. Od tog dana rastu zajedno i zlo i dobro. Ukorijenilo se i dobro i zlo. U toj spoznaji uvjek se nađe ljudi koji misle da bi Bog mogao očistiti svijet od zla. No, često je teško razlikovati zlo od dobra. Ne možemo unaprijed nekoga proglasiti zlim, a drugoga dobrim. Teško je otkriti istinu – sve je nekako isprepleteno na ovom svijetu. No, svaki od nas ima jednu mjeru po kojoj sebe može prepoznati a to je savjest. Svaki će biti suđen prema svojoj savjesti. Mnogi se pitaju zašto Bog ne uništi zlo i ne iskoriijeni zle ljude? Bog tako ne može postupati. Kad bi Bog tako učinio, učinio bi to protiv svoje odluke jer je On sam htio stvoriti čovjeka kao sasvim slobodno biće. To  je bila Božja odluka. Kako bi onda Bog mogao raditi protiv svoje odluke.. zato Bog poštuje svoju odluku i ljudsku slobodu. Svaki čovjek ima dosta vremena da raste i da donese plod dobra ili plodove zla. Svako se stablo najbolje prepoznaje po plodovima. Dobro stablo rađa dobrim plodovima, a zlo stablo rađa zlim plodovima. Svaki se čovjek sam mora odlučiti kakvim će plodovima roditi.. bog svakome ostavlja dovoljno vremena i dosta šansi da se sam odluči. No, Bog čeka vrijeme žetve. Bog čeka onaj čas kad će se konačno morati odjeliti zlo od dobra. To će biti Zadnja Božja pravda. Svaki čovjek lako prepoznaje u sebi što je vrijedno Kraljevstva Božjega, a što je vrijedno vječne osude u paklu. Sudbina je naša u našim rukama, a sud i pravda su u Božjim rukama.

Zašto je Isus pripovjedao ovu prispodobu? Očito da je Isus želio da mi sebi sami presudimo i sebe spoznamo – da sami sebe smjestimo ili među pšenicu ili među pljevu – da sami sebe vidimo gdje i kako rastemo – je li kao plemenita pšenica ili kao korov, drač i kukolj. Htio je Isus da mi budemo upoznati i s konačnicom. Sigurno je da ne ćemo moći pobjeći Božjoj presudi. Kao što pšenica i kukolj moraju doživjeti žetvu i tada će svaki od nas naći svoje mjesto kad žeteoci počnu skupljati plodove njive. Tako će biti i na koncu svijeta. Anđeliće požnjeti ovaj svijet. Anđeli će, kaže tako Isus, pokupiti sve zavodnike i bezakonike i baciti ih u peć ognjenu gdje će biti plač i škrgut zubiju. Anđeli će tada pravednike, tj. Božju pšenicu smjestiti u Božje žitnice u nebo, u Božje kraljevstvo kad sve njive ovog svijeta, svi ljudi ovog svijeta budu požnjeveni i kad njiva bude očišćena. Tada će konačno zasjati Božja pravda, tada će konačno biti podjeljene plaće za svaki ljudski život. Važno je, dakle, na vrijeme uočiti svoje mjesto pred Bogom. Amen.

Svetac tjedna

Sv. Šarbel Makluf

Sv. Šarbel Makluf – rođen je u libanonskoj maronitskoj obitelji, na krštenju je dobio ime Josip. God. 1851 odlazi u samostan Annaya i uzima redovničko ime Šarbel (Sarbelije) te započinje strogi asketski život. Ređen je za svećenika. Život mu je bio prožet dubokom molitvom, razmatranjem nebeskih stvarnosti i opsluživanjem pravila svoga Reda. Od 1872 godine živi kao pustinjak u jednoj ruševnoj kolibi. Osobito je štovao Majku Božju i u kapelici je dnevno slavio svetu misu. Umro je 1898 godine upravo za vrijeme euharistije. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto i na grobu se osjeća posebni miris. Slovi kao veliki čudotvorac. Papa Pavao VI ga je 1977 proglasio svetim.

MALO ŠALE

• Prodaje se lada trula višnja
• Više je trula nego višnja.

Župne obavijesti!

Aktivnosti kroz tjedan: utorak – iza mise molitveni susret; četvrtak – klanjanje prije mise; petak- Marijina legija iza mise;

Savršenim vježbanjem u samo jednoj kreposti osoba može usavršiti sve druge.