Pitanje:
Poštovani,
još sam Vas htio pitati da protumačite ps:22 i riječi sa početka psalma u kontekstu raspeća Kristova i, po vama, jesu li su to autentično Isusove riječi
hvala
Odgovor:
Poštovani!
Hvala vam na vašem pitanju. Vrlo dobro ste primijetili da je psalam 22 povezan sa Isusovim raspećem. Međutim ukoliko taj psalam promatrate samostalno, slika će vam biti djelomična. Upravo zbog toga želio bi prokomentirati kompletno Psalam 22, 23 i 24. Tada dobivate cjelovitu sliku tih događaja koji su opisani u psalmima. To bi svakako trebalo biti i naše iskustvo. Stoga prvo pogledajmo Isusovo raspeće i uzvik koji je uzviknuo.
BOŽE MOJ, BOŽE MOJ, ZAŠTO SI ME OSTAVIO!
I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti.A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. I sjedeći ondje, čuvahu ga. I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: “Ovo je Isus, kralj židovski. Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva. “Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa! Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: “Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: `Sin sam Božji!` Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici.
Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eli, Eli, lema sabahtani?” To će reći: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Matej 27.33-46)
Da bi se razumjelo značenje ovih riječi potrebno je promotriti Isusov karakter, njegovu fokusiranost, njegovu motivaciju svega sto inače čini tijekom svog života na zemlji, pa tako i u ovim za Njega teškim trenucima. Svaki dijalog, ili monolog koji je Isus izustio ovog teškog trenutka, bio je potpuno usmjeren prema realnim potrebama ljudi koji su bili oko njega. Čak i na putu prema križu on ne misli o sebi, već o onima koji ga razapinju, o onima koji su oko njega i traži način da mi služi;
1. Kada su ga žene oplakivale kada je nosio križ, Isus im je služio usmjeravajući njihove misli na dane koji uskoro dolaze, na prorečeno razorenje Jeruzalema i Hrama i potrebu da se pripreme za taj dan.
2. Kada su ga prikovali na križ, On moli za one koji ga muče i traži oprost za njih od svoga Oca kada kaže; Oče oprosti im jer ne znaju što čine!
3. Na iskazanu vjeru jednog od zločinca koji je visio s Njime, on mu je dao sigurnost spasenja obećavši mu „biti ćeš sa mnom u raju.”
4. Prije svoje smrti, u agoniji bola, patnje i sramote, On brine o skrbništvu svoje majke udovice, predajući odgovornost skrbništva Ivanu.
Uz ove 4 stvari gdje direktno vidimo da se Isus nekome obraća, postoji još četiri Njegove izjave koje Isus izjavio kada je visio na križu: U Ivanu 19.28 on kaže “Žedan sam” gdje Ivan objašnjava da je to rekao “da se Pismo ispuni”, druge dvije je kada pred vlastitu smrt kaže „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj! (Luka 23.46) I na kraju prije nego je izdahnuo rekao je: “Svršeno je!”. (Ivanu 19.30) Još je jedna izjava koju Isus izgovara, a to je ova koju smo čitali na početku ‘ “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?” Karakter svake Njegove izjave imao je za cilj da odgovori na realne potrebe ljudi koji su ga promatrali, a najvažnija potreba tih ljudi bila je da shvate pravi značaj i smisao njegovih patnji, a to je da je On onaj o kome su proroci pričali, onaj tko uzima grijehe svijeta za ljude koji su prevareni grijehom i kroz Njegov život i žrtvu On im daje otkupljenje i spasenje od grijeha. Riječi “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” imale su istu ulogu. Kako? Te riječi ljudima koji su čitali Psalme ili barem ih slušali u svojim sinagogama nisu bile strane jer to je upravo početak pjesme, Psalma 22.
To je kao da ja sada počnem pjevati “Lijepa naša domovino…”, vi bi svi znali koju pjesmu pjevam i kako se riječi nastavljaju nakon mojih izgovorenih riječi. Isto tako Isus rekavši “Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio” otpočeo je recital koji je trebao otkriti onima koji su oko Njega tko On zaista jeste.
Pročitajmo pažljivo 22 Psalam u duhu konteksta i događaja njegova raspeća.
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al`ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka.
A ipak, ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova!
U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se, i ti ih izbavi; k tebi su vikali i spasavali se, u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.
A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir.
Koji me vide, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom:
“U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!
Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke.
Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne.
Opkoliše me junci mnogobrojni, bašanski bikovi okružiše mene.
Ždrijela svoja razvaljuju na me k`o lav koji plijen kida i riče.
Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene.
Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.
Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć! Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj.
Spasi me iz ralja lavljih i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!
A sada, braći ću svojoj naviještat` ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.
“Koji se bojite Jahve, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.
Zato ću te hvaliti u zboru veliku, pred vjernicima tvojim izvršit` zavjete.
Siromasi će jesti i nasitit će se, hvalit će Jahvu koji traže njega: nek` živi srce vaše dovijeka!
Spomenut će se i Jahvi se vratit` svi krajevi zemlje; pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.
Jer Jahvino je kraljevstvo, on je vladar pucima.
Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti, njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat` slijedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: “Ovo učini Jahve!
Psalam 22 točno opisuje njegovo stanje i točne detalje događaja koji su se dogodili prije nego što je Isus izrekao riječi „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!“ Oni koji su znali psalam 22 na pamet, mogli su prepoznati u Isusu onoga o kojem je psalmist David govorio. Nažalost za svećenstvo toga doba, iako su poznavali taj psalam, Njegova izjava bila je samo nova prilika da ga ismijavaju i ruže. Bez obzira na situaciju, ljudi su svejedno zapamtili Njegove riječi i one su im ostale u sjećanju.
Izvještaj nam dalje kaže da je tama zagrnula cijelo mjesto od 6-9 sata po izvještaju evanđeliste Luke. Šesti sat po židovskom računanju dnevnog vremena je podne. Znači između 12 dopodne i 3 popodne cijela Zemlja bila je obavijena mrakom. To je bila neuobičajena pojava za sve i ljudi koji su ismijavali Isusa su se uplašili za svoje živote. Odjednom svi glasovi su polako utihnuli i strah je obuzeo sve prisutne. Pod teretom krivice ljudi su smatrali da je ova pojava znak i dolazak suda nad onima koji su počinili ovako strašan zločin. Nije više bilo jedinstva u ruganju već pod strahom nečiste savjesti, neki ljudi su ostali pod križem gledajući što će se sljedeće dogoditi, dok su neki tražili najbrži put natrag u grad. Nakon 9-tog sata, to je u 3 sata popodne, Isus je izustio posljednje riječi i umro. Nakon toga veliki potres potresao je zemlju i mnogi se uplašili za svoje živote.
Izvještaj kaže da je rimski satnik promatrajući način na koji je Isus postupao sa svojim neprijateljima i vidjevši događaje koje su se dogodili javno uzviknuo, Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: “Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik! I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Luka 23,47. Ljudi su bili osvjedočeni da je toga dana ubijen pravednik, a mnogi da je ubijen i Mesija, Sin Božji.
Tu je također bio i Nikodem i Josip, dva glavara, članovi Velikog vijeća, koji su promatrali taj cijeli prizor. Nikodem se sjetio njegova tajna razgovora sa Isusom.
Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena. (Ivan 3.13- 21)
Za Nikodema i Josipa u taj dan, Nikodemovo svjedočanstvo o tajnom razgovoru sa Isusom i Isusova neizgovorena propovijed na križu kroz 22-gi psalam bila je zadnji dokaz Isusovog božanstva i od tada su ga obojica javno prihvatili kao svoga osobnog Spasitelja.
S obzirom da je sljedeći dan bila Pasha, mnogi Židovi su bili u Jeruzalemu iz raznih dijelova Izraela i dijaspore. Događaji koji su se dogodili dan prije bili su iznova prepričavani i raspravljani. Mnogi su počeli istraživati starozavjetna proročanstva iz raznih motiva, neki da se uvjere da Isus nije Mesija, neki da jeste, a neki da razumiju pravi značaj blagdana Pashe koji se održavao. Jedan duhovni pisac je o tome pisao: “Mnogi umovi bili su obuzeti mislima izazvanim prizorima na Golgoti. Od raspeća sve do uskrsnuća mnoge budne oči stalno su istraživali proročanstva, neki da bi razumjeli cjelovito značenje praznika koji su proslavljali, neki da nađu dokaze da Isus nije ono što je tvrdio da jest, a drugi su bolnim srcem tragali za dokazima da je On uistinu pravi Mesija. Premda su istraživali sa različitim ciljevima, svi su bili osvjedočeni u istu istinu – da se proročanstvo ispunilo u događajima nekoliko proteklih dana i da je Raspeti Otkupitelj svijeta. Mnogi koji su tada sudjelovali u službi, nikada više nisu sudjelovali u pashalnim obredima. Čak su i mnogi svećenici bili osvjedočeni u pravi Isusov karakter. Njihovo istraživanje proročanstava nije bilo uzaludno, jer su ga nakon njegova uskrsnuća priznali za Božjeg Sina.” (D.A. str. 641)
Ta subota za mnoge je bila subota tuge, razočarenja, a za neke, subota novih otkrivenja. Mnogi su imali iskrivljenu percepciju o prirodi Mesijanske uloge Isusa i Njegova smrt im je bila misterij. Dok su sve te misli mučile mnogobrojan narod, Isus je bio u svome grobu, konačno oslobođen od svih patnji, mirno kao onaj tko je pobijedio čekao je svoje uskrsnuće.
Opis te subote iz Isusove perspektive, možemo pronaći čitajući sljedeći psalam, psalam 23. Ako nešto kao komentar možemo reći za poruku 23-čeg psalma jeste da je to psalam zahvalnosti i psalam iskaza povjerenja u Boga kao u onoga tko je izvor svake pobjede i blagostanja. Psalam sugerira da je onaj tko ga je napisao, prije toga prošao kroz različite probleme i iskušenja i njegovo iskustvo ga je navelo da zaključi kako pobjeda u tim patnjama i iskušenjima u konačnici dolazi od Boga i on vidi da mu se isplati vjerovati.
Stih 4 psalma 23 – Pa da i dolinom sjene smrti prolazim, zla se bojati neću, jer ti si sa mnom. – otkriva prirodu Isusove pobjede nad smrću. Isus je gazio tamo gdje nitko nikada nije, on se suočio sa smrću i grijehom i pobijedio iskušenja sotone koji mu je sugerirao da On više zbog grijeha koji je preuzeo na sebe nikada više neće vidjeti lice svoga Oca. Unatoč svim patnjama, izdajama, valovima obeshrabrenja, Isus je svoju pobjedu temeljio na povjerenju u svoga Oca i na ono što je o Njemu prorečeno, kako mora umrijeti i kako će uskrsnuti u 3. dan. Kroz cijeli Njegov život, od kušnje u pustinji pa sve do svoga uzašašća, Isus je temeljio svoju i izgrađivao tuđu vjeru na principu “Pisano je”. Svako čudo koje je učinio, učinio je u kroz povjerenje u svoga Oca i Njegova obećanja. Taj princip može pomoći i nama u svakodnevnom životu.
Da li i mi prolazimo kroz različite kušnje i probleme? Da li se i mi borimo sa nekim iskušenjima grijeha i ne znamo kako dobiti pobjedu nad njima? Pogledajmo na Isusa i na način na koji je on izvojevao svoju pobjedu. Kroz borbu sa samim sobom naučio je steći povjerenje u Boga i u Njegovu riječ. Ali što znači boriti se s Bogom i sa samim sobom i u Njega steći povjerenje? Citirat ću ponovno citat spomenutog pisca: “Boriti se sa Bogom; kako malo njih zna što je to! Kako je malo duša stajalo pred Bogom sa silnom čežnjom ulažući do krajnosti sve snage svoga bića! Kako se malo njih sa nepokolebljivom vjerom držalo Božjih obećanja kada su valovi očajanja, koje ni jedan jezik ne može da opiše, navaljivali na onoga koji se molio.” (G.C. str.226)
Drugi citat na istu temu kaže – “Moramo svim srcem da se predamo Bogu da bi nastupila promjena koja će učiniti da postanemo slični Bogu… Borba sa samim sobom je najveća borba koja se ikada vodila. Odricanje od samoga sebe, podčinjavanje Božjoj volji cijelog svoga bića, iskazuje teške napore; čovjek se mora poniziti pred Bogom da bi se nanovo rodio u svetosti.” (S.K. str 24)
Što bi onda značilo boriti se s Bogom? Kako se je Jakov borio s Bogom kod potoka Jaboka? Citat iz knjige „Zašto mnoštvo vjerskih zajednica“ daje jako dobro objašnjenje: “Što znači boriti se Bogom? To znači mimo protivljenja svoje grešne prirode, nečiste savjesti, pomračenog uma i ograničavajućih okolnosti, uzdati se u Boga da je zato što je ljubav, ispuniti ono što je obećao. To znači svojim htjenjem, mimo svoje prirode, izabrati Boga i povjerenjem u Njegovu obećanu intervenciju i ponuđenu silu živjeti po Njegovoj volji.” (M. Bogdanović str. 101)
Isus je bio kušan u svemu kao što smo i mi kušani, i pobjedu nad svakim iskušenjem. On je izvojevao pobjedu kroz zajedništvo, molitvu i povjerenje u svoga Oca i u Njegovu riječ. Kao što je Pavao činio, i nas poziva da činimo isto kada kaže “Svakog dana umirem sebi, da bi Krist u meni živio” i mi moramo umrijeti svome velikom „JA“ kako bi se u nas uselio Krist i živio principom života kojim je On živio. Naša borba nije borba truda da živimo kao Krist, već borba predanja da Krist živi u nama!
Nakon te pobjede dolazi psalam uskrsnuća, psalam konačne pobjede. Bila je to Isusova pobjeda, a može postati i naša. Pročitajmo psalam 24….
Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.
Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo. On blagoslov prima od Jahve i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.
“Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!
“Tko je taj Kralj slave?” “Jahve silan i junačan, Jahve silan u boju!
“Podignite, vrata, nadvratnike svoje dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!
“Tko je taj Kralj slave?” “Jahve nad Vojskama – on je Kralj slave!
Isus je svojim uskrsnućem izvojevao pobjedu. Na dan kada je uskrsno, nakon što je govorio sa Marijom Magdalenom, On joj kaže “Ne dotiči me se, jer još nisam uzišao K Ocu svojemu, nego idi k braći mojoj i reci im: Ulazim k Ocu svojemu i Ocu vašem, i Bogu svojemu i Bogu vašem.” (Ivanu 20.17)
Taj dan je Isus otišao k svome Ocu utvrditi jeli je pravda zadovoljena, i može li se grešnik i cijeli svemir oslobodi od grijeha. Psalam 24.7-10 opisuje dobrodošlicu kojom je dočekan u Nebeskom dvoru.
Dva dana prije cijeli svemir je nijemo gledao svog Boga i vojskovođu kako se dobrovoljno predaje za ljudski rod. Oni su vidjeli svu težinu sukoba između dobra i zla, rada sotone i njegovih demona u scenama koje su se zbivale. Pitanja velikog sukoba bila je tema od najveće rasprave na nebu i mnoga nebeska bića, iako su stali na Božju stranu i u Boga stavili svoje povjerenje, imali su otvorena pitanja na koja je još trebalo odgovoriti. Kada je Isus umro, tog dana, svako pitanje dobra i zla na Nebu bilo je odgovoreno. I Kristov i Sotonin karakter bio je u potpunosti odgonetnut a činom na križu Isus je završio i odgovorio na pitanje velikog sukoba na Nebu. Sve je postalo jasno, sva pitanja bila su odgovorena. Isus je pobijedio, ne silom, već ljubavlju! I u tom duhu nebeski anđeli dočekuju svoga Kralja Slave i pjevaju “Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!
“Tko je taj Kralj slave?” “Jahve silan i junačan, Jahve silan u boju! i onda ponavljaju još jednom, kao ne mogu prestati izražavati svoju zahvalnost i obožavanje prema svome Bogu i prijatelju.
Pitanje Velikog Sukoba bilo je riješeno toga velikog petka pred stanovnicima svemira. Božji karakter ljubavi bio je otkriven u još jednom novom svjetlu i svojim životom i smrću Isus je demonstrirano dao odgovor na svaku optužbu koju je sotona protiv Njega podnio. Nakon Isusove smrti, sotona više nema pristup vratima Neba i ne može više biti dio rasprave o pitanjima velikog sukoba.
Oni koji imaju djecu jako dobro znaju da najveću bol zadaju oni koji im napastuju njihovu djecu. S Bogom je to još osjetljivije. Bog nije samo naš stvoritelj, već je On i naš otkupitelj. Svojim životom koji je položio tog petka na Golgoti, otkupio nas je da bi mi s Njim mogli biti kroz cijelu vječnost.
Sotona dobro zna da je poražen. Njemu je poznat njegov kraj. Od tada do danas, on još vodi borbu ovdje na Zemlji. Budući da ne može ništa više Bogu nauditi, jer su sve njegove namjere raskrinkane, Sotona se bori protiv Božje djece i Njegovih stvorenja. To je jedino mjesto gdje Bogu može nauditi. On je već poražen, ali sada kao ričući lav, želi otići sa ove Zemlje sa što većim plijenom, jer zna da na taj način omalovažava veliku žrtvu koju je Krist podnio.
Razlog zašto smo još ovdje gdje jesmo je pitanja Velikog Sukoba. Još nama moraju biti ta pitanja odgovorena. Mi ih moramo razumjeti i istim principima kao što je Isus izvojevao pobjedu nad grijehom kroz Njega i mi možemo pobijediti. Bog nas ne poziva na borbu protiv grijeha i Sotone, već na borbu vjere, borbu potpunog predanja i poslušnosti sa ciljem da drugima pokažemo principe Nebeskog kraljevstva ovdje na zemlji.
Veoma brzo, pobjednička pjesma 24-tog psalma biti će pjevana još jednom kada Isus dođe drugi put i uzme nas k sebi, da i mi budemo tamo gdje je i On. To će biti pjesma u kojoj mi možemo učestvovati. Bit će to najradosnija i najuzbudljivija pjesma ikada ispjevana. Već danas možemo u njoj uživati, ako smo se odlučili za Krista, jer smo tada na strani pobjednika.
Ali prije pjesme pobjede, dolazi borba sa sobom i Bogom. Iskustvo kroz koje je Isus prošao od 22-24 psalma i mi moramo proći. Možda nam se ponekad čini da nas Bog ne čuje u našim problemima. Možda kao i Isus osjećamo kao da nas je Bog ostavio. Takva situacija nije povod za obeshrabrenje, već ohrabrenje što smo, bar djelomično u stanju razumjeti bar nešto od onog kroz što je prošao naš Spasitelj Gospodin Isus Krist. Naša sigurnost je u Njegovom obećanju. Jednako kao i Krist, naša sigurnost može biti samo u „Pisano je!“ Sve drugo je prilično nesigurno i nepouzdano. Pobjeda u toj borbi može biti izvojevana jedino povjerenjem i predanjem Njegovoj volji. Neka nam Bog pomogne u toj borbi vjere!
Eto toliko za sada. Ukoliko imate dodatnih pitanja, slobodno se obratite i pokušat ćemo vam na njih odgovoriti.
Neka vas dobri Bog blagoslovi
Zvonko
