Apostol naroda Sveti Pavao
Sa sigurnošću možemo reći kako bi povijest kršćanstva kroz dva tisućljeća i današnji kršćanski svijet izgledali bitno drugačije da se na samim početcima nije pojavio i djelovao sv. Pavao, koji je u tadašnjem poznatom svijetu kao „izabrano sredstvo“ uskrsloga Krista poput plamteće buktinje raznio plamen Radosne vijesti Kristova Evanđelja. Tko je ustvari taj čovjek čije poslanice kao vjernici čitamo, slušamo i tumačimo na svakoj Svetoj misi te koja je njegova važnost i veličina? Prigodom dvije tisućite obljetnice njegova rođenja papa Benedikt XVI. u Katoličkoj Crkvi proglasio je „Jubilarnu godinu sv. Pavla“, ušavši s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I. u vatikansku baziliku „Sv. Petra i Pavla“ kroz „Pavlova vrata“, koja su hodočasnicima kroz godinu dana bila otvorena. Tom prigodom upaljen je plamen, koji je gorio od 29. lipnja 2008. do 29. lipnja 2009. godine.
Pavlovo podrijetlo
Šaul – Savao uz židovsko ima nosi i grčko ime Pavao, rođen u pokrajini Ciliciji i mjestu Tarzu na području današnje Turske u Maloj Aziji. u bogatoj židovskoj obitelji 2. do 7. godine prije Krista, kad i Isus iz Nazareta. Po roditeljima je bio Židov iz dijaspore, Hebrej iz Benjaminova plemena i pripadnik farizejske sljedbe. To znači da je govorio grčki, tada svjetski jezik, aramejski i čitao Stari zavjet na hebrejskom originalu. Od roditelja je baštinio rimsko građanstvo, što mu je uvelike pomoglo kod putovanja u tadašnjem svijetu.
Bio je veoma učen, ali je izučio i šatorački zanat od čega se uzdržavao. Kada uspoređuje kratkoću ljudskoga života i kršćansko ne lijepljenje za materijalna dobra iz iskustva kaže da je naš život kao šator koji se brzo sagradi i brzo prenese, ali i vijek mu je tako kratak da ga se nekada i ne isplati prenositi. Odrastao je u rimsko-grčko-hebrejskom okruženja. Smatra se da je jedno vrijeme proveo u Jeruzalemu kod poznatog, učenog i mudrog učitelja Gamalijela, koga je poštovao sav narod o čemu u poslanicama ne spominje pojedinosti.
Od progonitelja do obraćenika
Kao gorljivi Židov farizej vatrene naravi pojavom kršćanskog učenja o Isusu Kristu što se smatralo još jednim krivovjerjem u židovstvu, oboružan dopuštenjem vjerskih vođa na čelu s Velikim svećenikom, namjerava takve okovane privesti licu pravde i Zakona. Pavao tada više nije bio tek učenik rabinske škole, već priznati učitelj s posebnim ovlaštenjima. Na putu u Damask 36. godine gdje je kanio proganjati kršćane, doživljava čudesno obraćenje i poziv na nasljedovanje što je radikalna prekretnica u njegovu životu. U kasnijem apostolskom djelovanju ne niječe svoju prošlost progonitelja Crkve, zahvaljujući Božjem neočekivanom pozivu i milosti nego sav svoj život stavlja u službu Evanđelja. Nakon obraćenja još je tri godine učio i usavršavao svoje znanje. Odlazi među pogane propovijedati Evanđelje kako su Židovi prema njemu bili sumnjičavi, jer ih je prije progonio i dovodio kršćane pred sudove. Zahvaljujući svom životnom iskustvu, Pavao postaje najistaknutiji učitelj Božje milosti, koja doseže vrhunac za svijet i svakoga čovjeka po Njegovu Sinu Isusu Kristu.
Pavao putnik, osnivač zajednica i pisac poslanicâ
Unatoč svojim velikim uspjesima s čime se sva ostala jedanaestorica apostola ne mogu podičiti, Pavao sebe smatra „nedonoščetom“ u značenju neprirodno rođen. Drži da je sredstvo Božje milosti i „najmanji među apostolima“. Poduzima tri velika misijska putovanja po zemljama Sredozemlja, kada osniva mnogobrojne kršćanske zajednice. Iako na tim putovanjima obilazi Cipar, Malu Aziju, Efez, Grčku, Makedoniju, Solun, Filipe, Milet, Korint sve do Rima, nikada se time ne hvalisa niti iskorištava za svoje povlastice. Najprije Barnabin pratitelj, uskoro na putovanjima ima suradnike poput Apolona, Akvile, Priscile, Timoteja, Tita te pošto na nekom mjestu osnuje kršćansku zajednicu, postavlja uglednije za nadglednike i voditelje. Propovijeda Krista raspetoga i uskrsloga, dok je samo u Ateni isticao svjetsku mudrost i znanje kada doživljava neuspjeh.
Pošto nije mogao na tjelesni način biti prisutan sa svakom od osnovanih zajednica s njima prema tadašnjim prilikama komunicira preko prigodnih pisama i poslanica od kojih nam je poznato trinaest. Dobivaju nazive po zajednici kojoj su upućene, a čitane su i u drugim kršćanskim zajednicama. Pavao ih upućuje kada bi od suradnika dočuo da se u nekoj od zajednica pojavila poteškoća oko tumačenja nauka, skretanju od naviještenoga puta u utvrđivanju vjere. U njima Apostol ne piše teološke traktate nego izriče poruku i svoj osobni doživljaj Kristova Evanđelja. Iako Pavao kao najpoznatija novozavjetna osoba nakon Isusa nije poznavao povijesnoga Isusa, neke od njegovih poslanica su najstariji novozavjetni spisi, poput Prve poslanice Solunjanima iz 51. godine.
Pošto u Pavlovo vrijeme nisu bile razvijena sredstva komunikacije kao u našem vremenu, zgodan način putovanja i slanja poslanica bio je morskim putem i trgovačkim brodovima. Ta putovanja nisu bila uvijek ugodna i uspješna, jer u radu doživljava muku, oskudicu, pogibli i trpljenje izlažući vlastiti život u neprestanoj opasnosti od onih koji su mu radili o glavi. Sve to nema kod njega važnosti, samo da mogne ispuniti povjereno poslanje u brizi za zajednice. Pavlova misijska putovanja su „okrunjena“ u Rimu, gdje je dospio nakon što su ga sunarodnjaci optužili ali ga nisu mogli i osuditi pošto se kao rimski građanin prizvao na carevu presudu.
Par godina za kućnog pritvora djeluje u unajmljenom stanu u Rimu. Za Neronova progona kršćana 67. godine je pogubljen, odrubljivanjem glave čime postaje mučenik i svjedok vjere. Jedan je od najsnažnijih stupova Rimske Crkve, a zaštitnik je protiv otrovnog ujeda zmija. Razlog tomu je ljutičin ugriz nakon brodoloma na otoku Malti, kada Božjom milošću ostaje na životu i k tomu zdrav. Uzor nam je u vjeri, pouzdanju, ustrajnosti, svjedočenju vjere u životnim nevoljama i patnjama. Primjer je da budemo zauzeti kršćani s poslanjem naviještanja i svjedočenja osobne vjere u današnjem svijetu.
Upoznavanje s Pavlovim misionarenjem i spisima
O tomu koliko naši prosječni vjernici kršćani poznaju sv. Pavla i njegove poslanice, možda se najbolje vidjelo kod jedne radio emisije u studenom 2008. kada je poznati profesor bibličar govorio o Pavlovu životu i misionarskom radu. Osim starije žene koja je profesora pozdravila, nitko se na voditeljevo iznenađenje nije javio u emisiju. Zaključeno je kako je slušateljima ipak govor o sv. Pavlu, poteška tematika te da se ne usuđuju postaviti niti upite. Stoga, nam je Pavlova godina bila posebna prigoda za ozbiljnije čitanje poslanica u upoznavanju života Pracrkve s čim smo pozvani nastaviti i dandanas. Preporučuje se prigodom susreta s Pavlovim poslanicama pročitati uvodne napomene, a kod teksta pročitati bilješke s tumačenjima. Isto tako na hrvatskom jeziku nam je dostupna literatura s egzegetskim tumačenjima za studiozno upoznavanje Pavlovih spisa.
U mnogim našim obiteljima Sveto pismo nažalost u policama služi tek za skupljanje prašine, a osjeća se osobito kod mladih nezainteresiranost za Božju riječ i poruku. Pokatkad se znaju čuti upiti: „Jesi li pročitao Bibliju i koliko puta?“ Možemo li kao kršćani tek pročitati Bibliju i odbaciti je? Naprotiv, pozvani smo je svakodnevno u životu iščitavati iz nje crpeći snagu u svakoj prigodi za svakodnevni život. Sveti Otac vjernike često poziva na lectio divina, što znači da čitanje Biblije povežemo s molitvom, razmatranjem i vremenom šutnje kroz koju nam sam Bog progovara.
Tako se u župi „Sv. Mihovila Arkanđela“ u Tomislavgradu, redovito četvrtkom u samostanskoj dvorani održavaju Biblijsko-molitveno-meditativni susreti s nedjeljnim liturgijskim čitanjima uz razgovor, razmatranje i meditativnu glazbu. Kroz ove se susrete na dublji i osobni način otkriva poruka i aktualnost Božje riječi te se na kvalitetniji način pripravlja za proslavu nedjeljne Svete mise. Svi su vjernici pozvani kroz spomenute sadržaje, upoznavanjem Pisma što bolje poznavati Krista i sudjelovati u životu svoje Crkve i župe.
fra Mate Tadić
{fshare}
