Često puta kada čitamo Božju Riječ, ne možemo se oduprijeti razmišljanju o osobama koje su opisane kao kontraverzne, negativne pa čak i lude. Vjerujem da će te se sa mnom složiti da u bibliji u istinu postoji prilično mnogo takvih opisa. Nekada mi se čini kao da na svijetu i nema neke normalne osobe, već kao da smo svi pomalo ludi (ukoliko se suprotno ne dokaže). Upravo zbog toga smatram da bi trebali ponekad razmišljati i o takvim osobama, jer Božju poruku možemo pronaći i u takvim slučajevima. Razlog tomu je veći, jer je svojom suštinom život takvih osoba jako sličan našem, bilo u cijelosti ili u nekim segmentima.
Predlažem da malo bolje pogledamo Judu Iškariota, Isusovog učenika, koji je s Isusom hodao tri i pol godine, i na kraju ga je izdao. I ako često izbjegavamo razmišljati o lošim ljudima i stvarima, pa tako i o Judi, za mene je on vrlo zanimljiva osoba, i smatram da je vrijedna da se analizira. Nemojmo zaboraviti da nam Bog i kroz životopis takvih osoba želi poručiti kako se On očitovao u njihovom životu, i što je učinio za njihovo spasenje. Volio bi da u ovom razmišljanju ne osudimo odmah Judu, jer na taj način dovodimo se u opasnost osuditi sami sebe, budući da je naše ponašanje u mnogim segmentima našeg života slično Judinom. Želio bi da sa Biblijskim tekstovima koji opisuju postupke ovog čovjeka odemo malo dalje, i da oni u nama produciraju određena pitanja, čiji su odgovori od presudne važnosti za naš, kako ovaj tako i vječni život.
Iako o Judi Novi zavjet relativno malo govori, na osnovi onoga što je rečeno, možemo približno rekonstruirati što se s njim događalo. Stoga pokušajmo pratiti biblijski tekst u evanđeljima kako bi vidjeli bar dijelove tog Judinog života na osnovi čega možemo rekonstruirati i ostalo.
A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Matej 10,2-4.
Tada jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: “Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.” A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda. Matej 26,14-16.
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: “Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati. Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: “Da nisam ja, Gospodine? On odgovori: “Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: “Da nisam ja, učitelju?” Reče mu: “Ti kaza. Matej 26,20-25.
A kad objutri, svi su glavari svećenički i starješine narodne održali vijećanje protiv Isusa da ga pogube. I svezana ga odveli i predali upravitelju Pilatu. Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: “Sagriješih predavši krv nedužnu!” Odgovoriše: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar! I bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi. Matej 27,1-5
Sviđalo se to nama ili ne, Juda Iškariot postaje jedan od najvažnijih međaša ljudske povijesti. Stoga mislim da je dobro pitanje: Tko je bio Juda Iškariot?
Po biblijskom izvješću možemo izvući nekoliko zaključaka. Ivan u svom evanđelju kaže da je Juda bio sin Šimuna Iškariota. Bio jedini učenik iz Judeje (ostali su bili Galilejci). Njegovo navodno prezime Iškariot možda zvuči misteriozno, međutim ukoliko se to prevede značilo bi kao „čovjek iz Kariota,“ gradića koji je udaljen svega nekih dvadesetak kilometara od Hebrona. Ukoliko bi njegovo prezime preveli s latinskog, od latinske riječi „sica“ što bi u prijevodu značilo „bodež.“ Ustanici protiv Rima su se često nazivali „Sicariove.“ Bili su poznati po prepadima i naoružani kratkim bodežima su na prepad ubijali svoje neprijatelje Rimljane.
Zbog čega se Juda zvao Iškariot, tj koji je od ovih naziva za njega značajan nije nam poznato. Neki teolozi su spremni uzeti oba u obzir, jer je i jedan i drugi odgovaraju Judi i njegovoj osobnosti.
O prijašnjem Judinom životu baš puno i ne znamo. Ivan ga Opisuje kao blagajnika njihove skupine koji se brinuo za novac. Zanimljivo je primijetiti kako novac igra vrlo značajnu ulogu u Judinom životu. Ivan ga opisuje kao lopova, jer je za sebe uzimao novac koji mu je bio povjeren. Istina to Ivan radi tek nekih 40 godina kada je već sve prošlo.
Možda se nekada pitamo kako to da je Isus prihvatio takvog čovjeka u društvo svojih učenika. Jeli Isus bio u stanju zaviriti u srce ovog čovjeka prije nego ga je primio. Zašto je Isus izabrao Judu? To je očito prirodno da postavimo takvo pitanje. Kod traženja tog odgovora naišao sam na nekoliko mišljenja.
Jedno od tih mišljenja tvrdi da se to moralo dogoditi, jer na kraju, to je tako i prorečeno. Takav odgovor ne zadovoljava Isusovu tvrdnju koja kaže „Da ni jedan koji ga vjeruje ne pogine.“ Ukoliko bi ta tvrdnja bila točna, tada postoji neka sudbina na koju ne možemo utjecati. Stoga ta tvrdnja sigurno nije točna.
Drugi pak tvrde da su sami učenici nagovorili Isusa da ga primi. Nemojmo zaboraviti da sva izvješća o Judi pisana su nekih 20-40 godina poslije kada se sve dogodilo. Čak i evanđelja nagovještavaju o tome da se Juda sam nametnuo Isusu. Dok su išli putom, reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao. Reče mu Isus: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio. Luka 9, 57.58. Mnogi vjeruju da se ovdje radi o Judi.
Kao i ostali učenici, možemo pretpostaviti da je i Juda u Isusu vidio idealnog političkog vođu koji bi bio u stanju osloboditi Židove od rimskog jarma. Stoga kao veliki domoljub, smatrao se je dužnim se uključiti u taj pokret i u njemu maksimalno djelovati.
Istina da su motivi zbog čega je Juda postao Isusov učenik o kojima ovdje govorima naša osobna hipoteza, ali sa sigurnošću možemo utvrditi da ga je Isus prihvatio kao učenika. Nije ga izbacio van. Juda je kao i ostali učenici,bio izložen punom i snažnom Isusovom utjecaju koji je u stanju promijeniti život. Od Isusa je dobio istu šansu kao i ostali učenici.
Vrlo je bitno znati da je Isus znao od samog početka da će ga Juda izdati. Bez obzira na to, Isus se prema Judi odnosio potpuno korektno, bez da pravi bilo kakvu razliku među učenicima. Mogli bi pretpostaviti kako je Juda vrlo često bio glavni u diskusiji. Na kraju krajeva, on je bio školovan, za razliku od Petra i Ivana za koje se vjeruje da su bili analfabeti, tj da nisu znali čitati ni pisati. (To su naučili kasnije). Vjerujem da je Juda često puta u razgovoru s Isusom mogao znati da se govori o njemu i njegovom suštinskom problemu. Bez obzira za blagi utjecaj evanđelja koji je trebao inicirati promjene u njegovom životu, Juda je riješio nastaviti ići svojim putem. Isus i Njegov utjecaj, bez obzira na takvu blizinu, nisu ga u opće dotakli. O Isusovom mesijanstvu i Kraljevstvu nebeskom, te o svojoj ulozi u tome Juda je imao potpuno pogrešnu predstavu. Vremenom mu je bilo sve jasnije da se Isus baš ne uklapa u njegovu sliku kraljevstva kakvo si je on predstavio. Na kraju nalazimo Judu kao izdajnika.
U tekstu koji smo spomenuli na početku, vidimo Judu kao izdajnika. Odmah nam se nameće pitanje, što mu je bio motiv? Kako je moguće da netko tko je s Isusom hodao više od tri godine, dijelio s njim i dobro i zlo, vidio sve znamenje i čudesa koja je Isus činio i na kraju riješi da ga izda i to samo za 30 denara – jednu mjesečnu plaće. Jeli moguće da je pohlepa i želja za novcem bila toliko jaka da učini tako gnusnu stvar. Koji je bio Judin motiv za tako nešto, na osnovi biblijskog izvješća možemo doći do nekoliko zaključka.
- Juda kao domoljub
Taj razlog ili motiv, kako smo ga već kratko spomenuli, mogao bi biti domoljublje. Juda je u Isusu od samog početka, kao i ostali učenici, vidio Mesiju, i to Mesiju koji bi ih bio u stanju osloboditi od Rimljana. Kao radikalni Židov, nije se bojao to svoje uvjerenje nametnuti pod svaku cijenu. Mogli bi reći da je Juda postupao politički. Njemu je cilj bio na prvom mjestu, a za politiku „cilj opravdava sredstvo.“ Umjesto da dozvoli Kristu da ga promjeni i prilagodi Kraljevstvu nebeskom, Juda želi promijeniti Krista na sliku svojeg kraljevstva.
Nešto slično nam se često dogodi. Umjesto da dozvolimo Bogu da nas on mijenja na svoju sliku, mi bi radije Boga mijenjali po svojoj slici. Mi bi željeli Boga koji će ispunjavati svaku našu želju, koji će nas voditi i držati za ruku onako kako i kada mi to želimo.
- Religiozni motiv
Čitajući evanđelja mogli bi zaključiti kako Isus nije baš sa narodnim i crkvenim glavarima komunicirao u nekoj normalnoj komunikaciji. Svećenici i narodni upravitelji osuđivali su Isusa zbog liberalizma, jer se Isus u istinu ponio liberalno u odnosu na njihov zakonski sustav. Isus se nije obazirao na židovski zakon o načinu svetkovanja subote. On je subotom liječio, a učenici su čak i klasje trgali. To je bilo ne spojivo sa židovskom tradicijom. Isus nije obredno prao ruke prije jela, družio se sa grešnicima i s carinicima. Po njihovom viđenju Isus je stvarno bio liberalan. Gledajući takvu situaciju, Juda je vjerovao da će jedna takva izdaja u stvari biti Isusu poticaj da otvorenije i dublje razgovara sa narodnim i crkvenim liderima. Bila bi to prilika da se Isus predstavi u boljem svjetlu, da ga ovi crkveni i narodni vođe bolje upoznaju, te bi na taj način Isus profitirao. Na kraju Isus bi zbog te izdaje Judi trebao biti zahvalan, jer mu je Juda omogućio svjedočenje a vjerojatno i osvjedočenje da je Isus Mesija i to na najvišem društvenom nivou. Trideset denara je samo mala financijska korist. Što ne bi spojio ugodno s korisnim. To bi i mogao biti religiozni motiv.
- Biblijske naznake
Također imamo i biblijske naznake Judine izdaje. Matej piše da je Juda htio doći do veće količine novca. Luka govori da je u Judu ušao Sotona. Ivan kaže da je bio lopov. Ono što je najvažnije, ni jedan biblijski tekst ili teorija ne isključuje slobodu Judinog vlastitog izbora.
- Samodokazivanje
Zašto je na kraju Juda izabrao izdaju? Već smo spomenuli da mogućih motiva je bilo više. Ipak, temeljem biblijskog teksta možemo se uvjeriti da je glavni Judin razlog za izdaju bio na neki način nezadovoljstvo Isusovim javnim radom. Očito je Juda bio taj koji se smatrao odgovornim i dovoljno sposobnim da na neki način izazove Isusovu promidžbu u javnosti. Nekako mu se činilo da se Isus ne promovira dovoljno. Kao da se srami ili ne koristi prave prilike da se prezentira u svom punom sjaju. Znamenja koja je Isus činio, vjerovao je Juda, treba iskoristiti u toj kampanji za povratak „slave Izraelove.“ Ako treba i nešto izmanipulirati, sve je moguće u politici.
Isus je tako za Judu umjesto Spasitelja postao sredstvom samodokazivanja u vlastitim ambicijama i sredstvom profita. Prodaje Isusa za 30 denara, i sam sebe uvjerava kako radi nešto dobro, nešto što će uzdići Isusa kao kralja Nebeskog kraljevstva. Na kraju doživljava neuspjeh. Očajnička reakcija gdje uzima taj novac, javno pred svima priznaje svoju pogrešku, i baca novac pred svećenike, pokazuje da mu je izdajnički plan bio motiviran na samodokazivanju.
Često puta sa učenicima se prepirao tko je među njima najveći. Juda je ovim upravo želio praktično pokazati i dokazati da upravo njemu, Judi Iškariotu pripada čast biti prvi do Isusa, jer se smatrao dovoljno sposobnim da izazove određenu situaciju u kojoj je mogao manipulirati i tako doći do željenog cilja.
Judino pokajanje bi moglo izgledati da mu je stvarno bilo žao Isusa, i da je konačno shvatio da to što je napravio nije bilo dobro. Ukoliko pažljivije čitamo i uživimo se u tu situaciju, zaključit ćemo da njegovo pokajanje nije bilo iskreno. Možda bi na prvi pogled izgledalo kako se kaje kao i Petar, ali vidljivo je da Judino pokajanje je ustvari bila žalost zbog neuspjeha. Nije uspio u svom naumu. Ponos koji mu je bio u srcu nije mu dozvolio takav neuspjeh. Nije to bila žalost što je izdao Isusa i pogazio Njegovo prijateljstvo. Umjesto da nakon svog pada svoj pogled podiže k Bogu, kao što je to Petar učinio, Juda gleda sebe. On vidi sebe, vidi svoj propust, svoju sramotu, na kraju što je najgore, vidi se pred Božjim sudom jer je izdao pravog i nevinog čovjeka, a ne samo čovjeka, Isusa Krista. Njegov ponos nije mu dozvolio pogledati Bogu u oči. Njegov ponos mu nije dozvolio da mu netko od polupismenih ili nepismenih učenika nabacuje pogrešku koju je uradio. Njegov ponos mu na kraju i nameće samo jedno rješenje, štrik oko vrata. Juda se toliko uplašio Božjeg suda da je sam sebi presudio. Božji sud ima samo jedan zadatak a to je opravdanje. Juda to ne može podnijeti. On vjeruje da je učinio takav grijeh gdje mu ni Bog više ne može oprostiti. To bi mogli nazvati i hulom na Svetog duha, jer u takvom slučaju Bogu oduzimamo titulu „Svemogući.“ To što ovaj evanđeoski primjer pokazuje kako je Juda izgubljeni čovjek, dogodio se samo za to što je Juda to dobrovoljno izabrao. Bog je njegov izbor respektirao.
O velikoj većini Judinog života možemo samo pretpostavljati, i da o životu tog čovjeka znamo samo određene isječke. Pouku koju možemo izvući iz tog starog primjera je sigurnost da snaga u samodokazivanju pod svaku cijenu, pa čak i za cijenu pogaziti najbolje prijateljstvo, je od samog početka izopačeno i osuđeno na propast. Ta izopačenost raste i razvija se bez obzira bila ona rezultat naše naivnosti, ili ju oblačimo u religijsku ili domoljubnu odoru. Kao po zakonu, takva izopačenost rezultira uništenje drugih, i na kraju uništenje samog sebe.
Razmišljajmo malo o tome da i u nama ne postoji neka Judina osobina. Razmišljajmo da i mi ne posjedujemo neku Judinu sklonost. Možda i mi želimo dobre stvari raditi, ali ne na Božji način. Vrlo je opasno što gotovo po pravilu prihvaćamo provesti određene moralne kompromise, jer okolnosti to zahtijevaju, samo za to da dosegnemo čak i neki plemeniti cilj. Na kraju svega takvo ponašanje nanijet će štetu drugima, i na kraju i nas samljeti, te će u konačnici donijeti više štete nego koristi.
Nemojmo zaboraviti da slijediti Isusa ne znači samo se očitovati o Njemu kao što je to učinio Juda. Mi moramo Kristu prepustiti taj naš grešni „ego“ to pokvareno i sebično „ja.“ Svu svoju volju i život trebam predati Kristu u ruke. Slijediti Krista znači dozvoliti Mu da On u mom životu djeluje na takav način kao što Pavao piše: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. Galaćanima 2,20.
Drugu i najvažniju stvar koju bi ovdje želio naglasiti je Isusovo ponašanje prema Judi. Od samog početka Isus je Judi želio naglasiti da Kraljevstvo nebesko nije kraljevstvo koje ovdje na zemlji obećava blagostanje. Prvog mu je dana objasnio da dolazi u društvo koje ne obećava nikakvo ovozemaljsko blagostanje. Često puta mu je govorio da Kraljevstvo nebesko nije ono što on misli. Juda je vjerovao kao i većina domoljuba tog vremena da će se sve popraviti onog trenutka kada se skine rimski jaram. Isus mu objašnjava da se ništa ne bi promijenilo. Umjesto rimskog jarma, bio bi židovski jaram. Moglo bi se jedino dogoditi da oni koji su nekada bili bogati postanu siromašni, i neki siromašni postanu bogati. Međutim u tom kraljevstvu se ne bi riješio suštinski problem čovječanstva – grijeh. Grijeh ugrožava sve narode bez obzira pod čijom smo vlašću.
Često puta se pojavljuju razno razni mislioci i reformatori društva koji pokušavaju riješiti problem raznoraznim smjenama određenih ljudi. Međutim, jedino rješenje za ovaj napaćeni svijet pun problema je evanđelje. Evanđelje nije jedna od mogućnosti koja bi riješila problem. Evanđelje je jedino rješenje bez alternative.
Isus je Judu pokušao spasiti. Cijelo vrijeme ga je pokušavao upozoriti da to što radi je vrlo opasno. Imam dojam da je Isus Judu držao kraj sebe upravo zbog njegovog spasenja. Isus se nadao da ukoliko Juda bude s njim možda će jednom doživjeti obraćenje. Isus je bio svjestan štete koju će Judin postupak učiniti Njegovoj mladoj crkvi, međutim radi spasenja jednog čovjeka, šteta je bila minimalna.
Na Posljednjoj večeri, Isus je pokušao Judu još jednom upozoriti na opasnost u kojoj se nalazi. To je učinio toliko obazrivo i s ljubavlju čuvajući Judino dostojanstvo. Na žalost Juda je bio uporan. U njegovoj glavi stvorio je scenarij i doslovno postao je rob tog scenarija. Nikakva sila, pa čak ni sila Svetog Duha nije ga od toga mogla odvratiti.
Na kraju Juda s poljupcem izdaje svoga Gospodina. Juda je mislio da će na taj način uspjeti sačuvati tajnost svoje nakane. Isus je dobro znao što taj poljubac znači, i umjesto proklinjanja i ponižavanja Isus u posljednjem razgovoru s Judom naziva Judu prijateljem. A Isus mu reče: “Prijatelju, zašto ti ovdje!” Tada pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga. Matej 26,50. Posljednju poruku Isus upućuje Judi i kaže mu, „Prijatelju tebi nije mjesto sa Božjim neprijateljima. Tvoje je mjesto ovdje s nama. Juda vrati se, jer si mi dragocjen. Juda nemoj otići, jer ću uskoro položiti svoj život da bi ti bio spašen. Judo, prijatelju moj, ne ostavljaj me, vrati se.“
Čitao sam kako je jedan mladi menedžer napravio jedan pogrešan potez koji je kompaniju koštao milijun dolara. Menedžer je shvatio da je napravio grešku. Sjeo je za svoj kompjutor i napisao ostavku na radno mjesto. Potpisao ju je i papir odnio predsjedniku uprave. Predsjednik je pogledao papir i pročitao izjavu. Nakon toga papir je poderao i bacio u koš za smeće. Okrenuo se mladom menedžeru i rekao mu: Mladi gospodine, od vas nisam očekivao ovako drzak postupak. Pa upravo je naša kompanija u vaše školovanje investirala milijun dolara, a vi bi nas napustili. Ne mogu prihvatiti Vašu ostavku ma koliko na njoj inzistirali.
Ne znam dali je ovaj događaj istinit ili nije, ali znam da se Isus upravo tako ponaša sa svima nama, a tako se ponašao i prema Judi. Kao da se iz Isusovih riječi može čuti onaj bolni uzvik Isusovog poziva, Judo, Zvonko, Marko, (upiši svoje ime) nije u redu da me ostavljaš kada sam u tebe toliko investirao. Nije u redu da odeš k mom neprijatelju, kada sam ja platio svojom krvlju da bi ti bio sa mnom. Tebi je mjesto ovdje.
Posljednji pokušaj da spasi Judu, Isus je učinio onog trenutka kada je Juda bacio novac u hramu. Svojim pogledom pokušao mu je još jednom pokazati da ga ljubi. Isus je ispunio svoje poslanje. Svoje učenike do kraja je ljubio. “…budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.” Ivan 13,1. Na žalost, za Judu je Isus umro uzalud. Bila je to Judina odluka.
Razmišljam o tim događajima i ne mogu se oteti dojmu kako i mi danas postupamo slično Judi. Uporni smo u svojoj predstavi nekih stvari, jednostavno ne dozvolimo Duhu Svetom da nam ih objasni. Cijelo to vrijeme Isus nas ljubi. Duh Sveti ne prestaje raditi na nama. Očito će Sveti Duh učiniti sve ne bi li nas spasio i doveo u zajednicu s Kristom. Kako ćemo odgovoriti na Božji poziv. Judina propast nije rezultat toga što je izdao Isusa, već rezultat toga što mu njegovo „ja“ nije dozvolilo vratiti se Isusu. Njegov ponos je očito bio vrjedniji i od njegovog života.
I Petar je izdao Isusa, ali je prihvatio Isusov oprost. Bog je kasnije preko Petra učinio veličanstvene stvari. Duh Božji je radio preko Petra i s njime doveo mnoge ljude ka Isusu u spasenje. Zahvaljujući Petrovom radu, i mi danas imamo spoznaju o našem Gospodinu Isusu Kristu. Međutim razmišljam ponekad o izgubljenim prilikama. Juda se zajedno s ostalim učenicima prepirao tko je najveći među Isusovim učenicima. Da bi dokazao tu svoju veličinu i sposobnost, Juda je očito zbog toga i izdao Isusa. Razmišljam što bi bilo da se nije objesio, da je kao Petar prihvatio Kristov oprost i ostao Njegov učenik. Kao sposoban inteligentan čovjek očito bi Bog preko njega napravio velike stvari. Očito bi bio u vrhu ili kako mi to rado govorimo, bio bi jedan od značajnijih stupova novoosnovane Kristove crkve. Ovako, kraj je bio predvidiv. Sve što je trebao, trebao je pasti na Krista i predati mu se da On u njemu izvrši svoje djelo promjene.
Na kraju nije važno koliko smo sposobni, ni koliko smo daroviti. Ukoliko te naše sposobnosti ili darovitost nisu u Božjoj kontroli, to nam zasigurno stvara štetu, i to takvu štetu koja će nas na kraju i uništiti.
Bog nas ljubi pa čak i onda kada odlazimo od Njega. On nam poručuje da se imamo gdje vratiti. Vratimo se u naručje Kristovo, jer nas On čeka. Nemojmo dozvoliti da ta milost koja je plaćena skupocjenom Kristovom krvlju za nas bude uzaludna.
Zvonko Presečan
