U otvorenom pismu kojeg su potpisali, među ostalim, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, RODA – Roditelji u akciji, Babe – Budi aktivna, budi emancipirana, Centar za ženske studije, Centar za građansku hrabrost i ostali, ukupno njih 17, udruge su zatražile od ministra zdravlja R. Ostojića da im preda evidenciju medicinskog osoblja u Hrvatskoj koje ne želi obavljati pobačaje, odn. onih koji se pozivaju na prigovor savjesti i onih koji bi abortuse bili spremni obavljati. Ministra se poziva da osigura dostupnost abortusa u svim hrvatskim bolnicama, objavila je Hina.
Udruge također traže od ministra da osnuje povjerenstvo za zdravlje žena, među kojima bi bili i njihovi predstavnici, a služilo bi unapređenju javno-zdravstvenih usluga i njihovih dostupnosti ženama.
Postoji jedna mlada žena, moja draga prijateljica oja je prije 15-ak godina učinila abortus.
“Nisam znala”, kaže,” koliki je obujam zla koji sam počinila.”
Njena priča teče ovako ( radi zaštite privatnosti ne objavljujem njene podatke ):
“Unatrag 15 godina, kada sam imala samo 19, bila sam u vezi s čovjekom kojeg sam obožavala. Nije bilo obostrano, vukao me za nos, dolazio i odlazio kad bi mu se prohtjelo…plakala sam i molila mrvice ljubavi, ostajao bi gluh na moje molbe…
Jedne noći, tjerana inatom i prevelikom količinom alkohola, prevarila sam ga s muškarcem koji u mom životu nije značio ništa, bio je tek poznanik, stranac…Zajedno smo pili te večeri i gonjena sramotnom strašću i neuzvraćenom ljubavlju podala sam mu se. Iduće jutro on je otišao i tu je priča završila. Ja sam otputovala u potrazi za poslom na drugi kraj Hrvatske gdje sam, nakon 3 tjedna shvatila da sam ostala u drugom stanju…
Bila sam u šoku…Ne znam što sam osjećala osim straha i nježnosti prema tom malenom biću. Međutim, nažalost, strah je prevladao…Nisam imala nikoga uza se tko bi mi bio spreman pomoći..Eh, da sam tada znala za Gospodina…da sam znala…ali nisam…Moja obitelj koju je sačinjavala jedna jedina ososba – baka – rekla mi je da je “to samo kap krvi” i neka idem “to” očistiti…
Sama, u nepoznatom gradu, bez prijatelja…bez roditelja…otišla sam u bolnicu i dogovorila termin “čišćenja”…Naredna 2 tjedna čekala sam da se dogodi preokret…mislila sam da će se odjedanput dogoditi nešto što će obrnuti redoslijed događanja..
Nisam bila svjesna da to nešto već raste u meni…to maleno biće koje je već samo po sebi preokrenulo sve..
Nisam imala hrabrosti…bila sam kukavica…
Učinila sam to…
Cijelo vrijeme “zahvata” sam bila svjesna svega jer sam dobila samo lokalnu anesteziju…osjetila sam struganje u sebi..isisavanje…plakala sam čitavo vrijeme i medicinskoj sestri, držeći ju za ruku, objašnjavala čitav svoj život…čitavu svoju bol i kukavičluk… Kimala je s razumijevanjem u očima…
Poslali su me u sobu da se odmorim 2 – 3 sata i onda sam otpuštena kući.
Dani su prolazili…ja sam se oporavljala…Sve je nekako teklo…Dok, nakon jedno 2 godine, poslije tragičnog događaja u obitelji, shrvana bolom nisam ugledala, u svom srcu, Njega…Oca mojega…Boga Živoga…
Tu počinje moje raspadanja…
Otišla sam svećeniku i sjedeći s njime u župnom uredu ispovjedila sve, apsolutno svaku sitnicu mojega prljavoga i bolnoga puta…Sjedio je i slušao…Razgovarao samnom, nije me osuđivao, ne…
I odriješio me grijeha u ime Isusa Krista…
I onog najtežeg…umorstva vlastitog djeteta…
Dani su prolazili…mjeseci i godine…krenula sam na katekumenat za odrasle…primila sakramenat Sv. Potvrde…pronašla sam svoje mjesto pod suncem…Ponekad bih na Sv. misi molila Isusa da čuva moje dijete…ponekad bih plakala…boli…i dan danas boli…
Onda sam se udala. Moj muž zna cijelu priču i ne vidim osudu u njegovim očima, nikada je nije ni bilo. Roditelji smo 3 djece, hvala Bogu, zdrave, prekrasne djece.
Međutim, ono što želim ispričati uz sve ovo jest: kada sam ostala trudna s 1.djetetom, mojoj radosti nije bilo kraja. Kada sam rodila, bila sam presretna.
A onda…bol se vratila…stostruko jača nego ikad…moje dijete je spavalo u kolijevci, a ja sam na krevetu plakala za svojim nerođenim djetetom…bol me kidala…imala sam osjećaj da me moje dijete s neba gleda i pita me: “Zašto? Zašto i mene nisi mogla roditi? Zašto, mama? Zašto mene nisi htjela?”
Bio je to pakao…ta tuga koju sam osjećala u djetetovim očima…taj moj osjećaj krivice…o Bože, zašto sam bila takva kukavica? Jesam li uopće htjela to dijete? Jesam li osjetila olakšanje kad ga više nije bilo?
Nakon nekoliko mjeseci agonije pisala sam Pavlinima…sve sam objasnila…njihov odgovor je stigao jako brzo…jedan redovnik dao si je truda da mi objasni kako je Bog Ljubav i kako mi je Bog oprostio i moram sama sebi oprostiti. Ako mi je On oprostio, ja se također ne bih smjela osvrtati.
Bilo mi je lakše, zaista jest…ali nije prošlo…ne…nikada neće…ta rana na srcu možda je zaliječena, ali nije nestala…Pratiti će me dok god živim i dok se na onom svijetu ne susretnem sa svojim djetetom, ukoliko to bude Njegova volja. ”
Kolika je bol ove žene?
Ona fizički osjeća ranu na svojoj duši…ona plače svaki put kad se sjeti…
Želite li takav život, žene moje drage, sve vi koje mislite da imate pravo odlučivati o životu i smrti?
Jeste li se spremne nositi s osjećajima krivice i grižnje savjesti koje vas izjedaju iznutra kao crv?
Jeste li uopće svjesne što znači ubiti dio sebe…dio svoje krvi…dio svojeg tijela…kost svoje kosti?
Jeste li u stanju pojmiti da, kada legnete na onaj stol, svjesno birate zaustaviti srce koje kuca ispod vašega?
Srce svojeg srca…
Ljubav vašu…jer da, to je ljubav svih ljubavi…vaše tijelo…vaša krv…vaše čedo ispod vašega srca…
Shvaćam i želju za emancipacijom…želju za odlučivanjem o samima sebi…želju da budemo superiorne i nad vlastitim tijelom…
Može!
Ali uključuje li to sve i umorstvo nas samih, žena kao žena? Žena kao oličenja okrilja sigurnosti? Umorstvo osjećaja, umorstvo nježnosti, umorstvo suosjećanja?
Jer, ako ne ispliva danas – isplivati će sutra…A u najgorem slučaju pratiti će vas kao i ovu ženu…od početka do kraja…
Rana koja nikad, ALI NIKAD ne nestaje – to je ABORTUS…možda ste “očisitile” dijete, ali sjećanje na to malo biće NIKADA SE NEĆE OČISTITI…
BVB
Maja Vidaković
