5. KORIZMENA NEDJELJA
13. ožujka 2016.
Ps 126 (125), 1-6
2. Fil 3, 8-14
UVOD
Kao grješni ljudi, sposobni smo za dobro i za zlo te da to oboje činimo. Upletenost u svijet i čovječanstvo, kakvi oni već jesu, nikome ne priskrbljuje sudjelovanje u krivnji i grijehu. Napast je velika da prstom pokazujemo na druge te govorimo o slabim stranama drugih i da ih ogovaramo. Često samo s jednim ciljem da odvratimo pogled od vlastitih slabosti i krivnje.
Susret samilosnoga Isusova ponašanja prema grješnici, oduzima nam dah i strah. Ne moramo skrivati svoje grijehe i smijemo priznati ono loše što smo učinili. On nas ne osuđuje. Ponovno u nas ima povjerenje da možemo učiniti dobro, što nas oslobađa. Bog se tu ponaša osjetno drukčije, nego li mi ljudi.
Da bismo bili dostojni darova s oltara na nedjeljnoj euharistiji koje primamo od Gospodina, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.
HOMILIJA
Postoje mnogi ljudi koji su u svome životu doživjeli obraćenje kada su se najmanje nadali. O tome svjedoči i obraćenje Lewisa Wallacea generala, diplomata i književnika. On je odlučio napisati knjigu kojom će dokazati besmislenost kršćanske vjere i da Isus nikada nije postojao. Kad je napisao četiri poglavlja, zapao je u mučno stanje. Proučavajući i ispitujući činjenice došao je do zaključka da je povijesni Isus u stvarnosti postojao i živio. Nakon velikih nutarnjih borbi, shvatio je da Isus nije bio samo povijesna osoba, nego Sin Božji i Spasitelj svijeta. To ga je potreslo i prvi je put u životu počeo moliti. Vapio je Bogu da mu oprosti grijehe. Gospodin je uslišio njegovu molitvu te je on postao katolik. Rekao je: „Nakon svih stranputica upoznao sam uskrsloga Isusa Krista.“ Potom je preradio prva četiri poglavlja započetoga romana. Dovršivši priču stvorio je svjetski poznati roman po kojem je snimljen i popularni film: „Ben Hur“.
Komentirajući Isusov susret sa ženom, pismoznancima i farizejima iz današnjega Ivanova evanđelja, poslije nego su pogođeni Isusovom riječju jedan po jedan odlazili, sv. Augustin zapaža: «Ostali su samo njih dvoje: bijeda i milosrđe.»
Grijeh je velika bijeda i nesreća. U današnje vrijeme se više ne upotrebljava kamenovanje, ali naše riječi znaju biti poput stijena, kojima druge kamenujemo. Samo onaj koji je potpuno pravedan mogao bi imati pravo uprijeti prstom u drugoga u činu osude. U evanđeoskoj zgodi događa se upravo suprotno: jedini bez grijeha šuti i gleda u zemlju. Ljudska kazna može učiniti da se izdrži kazna za učinjena nedjela i teško da može učiniti više od toga. Božje oproštenje je sposobno iznutra promijeniti one, koji ga prihvaćaju iskrenim srcem.
U svakodnevnom životu često se znamo vraćati na prošle događaje, posebno na one koji su bili dramatični i ranili našu nutrinu i srce. O toj temi govore i današnja liturgijska čitanja. Nezaliječene rane i grijesi nas mogu blokirati i sputavati da se potpuno otvorimo životu i postanemo slobodna djeca Božja. Otac nebeski koji nas je stvorio i darovao nam život, želi da budemo radosni i puni ljubavi. Ako želimo da Gospodin oprosti naše grijehe trebamo i mi oprostiti svojim bližnjima, kao što i molimo u molitvi Očenaša: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“
Skandali koje prenosi masovni mediji uvijek privlače ljude, kao i današnji koji je opisan u Ivanovom evanđelju. Tu su umišljeni pravednici, žena kao krivac, a sudac je trebao biti Isus. Umišljeni pravednici osuđuju ženu pred Isusom. Bio je dobro smišljen plan te se činilo da Isusu nema izlaza iz te zamke.
Ali on će pokazati pravednost, osudivši grijeh i pokazavši milosrđe prema grješnici, ali je nije osudio kao stvorenje i osobu vrijednu poštovanja. Štoviše, reći će tužiteljima: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!
Gledali su Isusa, gledali ženu, gledali kamenje koje su držali u rukama. Pogledali su jedan drugoga i shvatili što Isus ustvari misli. Tih nekoliko riječi prisililo je ove umišljene pravednike, da pogledaju svoju vlastitu savjest. Bojali su se, da Isus neće možda početi prstom pojedinačno upirati u njih i otkriti im njihova zla djela. Vidimo, koliko Isus ima poštovanje i ljubavi prema čovjeku te govori: Idi, od sada ne griješi više!
Isus odbacuje i osuđuje grijeh, ali ne odbacuje niti osuđuje čovjeka zbog kojega je i došao u ovaj svijet, da ga oslobodi zla i grijeha. Došao mu je pomoći, a ne da ga optereti, zarobi i oteža i tako često težak život. Štoviše Isus se druži s grješnicima, bolesnima, nejakima i poniznima da ih učini Božjim prijateljima. Zato palog i odlutalog čovjeka, poziva na vršenje Božjih zapovijedi i na slušanje Božje Riječi. Poziva ga, da ne bježi od Boga, nego da se s Njime druži i prijateljuje.
Mi veoma često drukčije postupamo od Krista. Ljude oko sebe često dijelimo na dobre i zle. Dobri su oni kojima mi pripadamo, a zli su oni kojima drugi pripadaju. Na one zle, puno puta zazivamo nesreću i gromove da ih poubijaju i unište. Nikada ili veoma rijetko nam dođe na um da i sebe optužimo za neke nerede i zla koja se događaju. Najlakše nam je upirati prstom na druge i njih okrivljavati za zla, dok mi nismo ništa zgriješili, ništa opako rekli niti učinili. Često vidimo više grijeh i pogrješke drugih nego li svoje vlastite. Sebe opravdavamo i svoje grijehe umanjujemo, a grijeh bližnjih oko sebe uvećavamo i strogo sudimo. Zato je potrebno temeljito i iskreno uvidjeti svoj grijeh u pravome svjetlu.
Kako li ljudi rado pred ljudskom krivnjom šire klimu straha i ugroženosti! Kako često strah od «ljudi» onemogućuje priznanje vlastite krivnje i početak novoga života! Kako se često «ljudi» obračunavaju jedni s drugima, umjesto da stvaraju klimu u kojoj mogu priznati svoju krivnju i krenuti dalje u novi život, iznova i bolje.
To možemo naučiti od Isusa ne osuđivati, ne kamenovati – umjesto toga oprostiti i ohrabriti za novi početak. Oproštenje koje nam je Isus svojim životom pokazao, a izneseno je u evanđeljima ne smijemo drugima uskratiti. Ne smijemo jedne kazniti, da bi druge zastrašili.
I mi se često nađemo na strani optužitelja drugih ljudi. Prigovaramo da su ovakvi i onakvi. Često činimo možda i veće grijehe od drugih ljudi kraj sebe, a upiremo prstom u njih kao da su oni lošiji od nas. Ne bi li možda Isus i nama uputio riječi prijekora: ”Tko je od vas bez ijednog grijeha, neka baci kamen na onoga koga optužuje!” Ako smo iskreni pred samima sobom i pred Bogom, vjerojatno bismo se i mi često zastidjeli svoje grješnosti i postupaka te krenuli na drugu stranu.
fra Mate Tadić, OFM
