Pitanje:
Možete li protumačiti tekst iz poslanice Hebrejima svetoga Pavla apostola Hebrejima 6,4-6. Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.Hebrejima 10,26-31. Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike.Je li tko prekršio Zakon Mojsijev, bez milosrđa biva pogubljen na osnovi dvojice ili trojice svjedoka. Zamislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi? Ta poznajemo Onoga koji je rekao: Moja je odmazda, ja ću je vratiti; i još: Sudit će Gospodin svome puku. Strašno je upasti u ruke Boga živoga.
Hvala lijepa. Srdačan pozdrav.
Odgovor:
Poštovani!
Hvala Vam na Vašem pitanju, jer je to pitanje izuzetno značajno i važno za naš kršćanski život.
Iz oba teksta koji sv. Pavao piše Hebrejima površnim čitanjem bi se moglo zaključiti da onaj koji je jednom prihvatio Krista i otpao od njega, da za njega više nema milosti. Takav zaključak je vrlo opasan jer nam on dovodi u pitanje Božju milost koja je neograničena. Da bi razumjeli taj tekst, trebamo ga sagledati u vremenskoj i kulturološkoj dimenziji u kojoj je napisan.
Sv. Pavao svoju poslanicu upućuje kršćanima Židovima koji žive rasijani po tadašnjem svijetu. Kršćani iz židovstva imali su jedan problem koji je bio značajniji od problema koji su imali kršćani iz poganstva. Naime kršćani iz židovstva zbog utjecaja Judaizma su bili u opasnosti da svoje spasenje traže u svojim nekakvim djelima i držanju Zakona. Kada bi neki Židov prigrlio vjeru u Krista, on bi tada prihvatio i zasluge Kristove presvete krvi za oproštenje grijeha. Nakon toga, njegovo držanje Zakona, njegova dobra djela, bili bi samo rezultat ili pokazatelj vjere u Isusa Krista. Ipak prihvaćanje spasenja kao besplatan dar milosti je kod nas ljudi problematičan. To je nešto što nas ponižava, jer bi mi radije da se spasimo našim zaslugama nego Božjom milošću. I u takvim uvjetima moglo se dogoditi da se jedan kršćanin iz židovstva ponovno vrati na svoju judaističku tradiciju, a da zanemari Krista i žrtvu koju je on učinio za spasenje grešnika. Sv. Pavao tada ukazuje na problem takvog otpalog vjernika, jer njegov sebični ego ljepše se osjeća u nekom sustavu samospašavanja svojim vlastitim djelima. Svoja djela u tom spasenju smatra toliko važnima da je doslovno prezreo tu Kristovu žrtvu koju je učinio za spasenje čovjeka.
Jednako to važi i za kršćane iz poganstva. Jedina je razlika što se takav kršćanin iz poganstva vidljivo razlikuje svojim životom od kršćanina iz židovstva.
Da bi objasnio ovaj problem, uzeo bi još jednu sliku koju je Isus ispričao. “Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: `Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.` Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku. Luka 11,24-26. Pokušat ću malo objasniti ovu sliku.
Čovjek, grešnik, susretne se s Božjom dobrotom, i ta ga dobrota potakne na pokajanje i prihvaćanje Krista kao Spasitelja. Duh Božji tada istjera sve što je sotonsko i uredi mu srce dajući mu mir. Nakon nekog vremena čovjeku dosadi život s Kristom i otkaže svoje gostoprimstvo Kristu. Duh Sveti uvažava osobni izbor svakog pojedinca i napušta ovog čovjeka ostavljajući mu čisto srce, ali prazno. Demon koji je nekada bio u srcu ovog čovjeka, vraća se i vidi čisto srce. Tada dovede još sedam gorih demona od sebe i nastani se u srcu ovog čovjeka. U ovakvom stanju, čovjek više i ne osjeća bilo kakvu potrebu za obraćenjem niti Kristovom milošću.
Mogli bi zaključiti. Pitanje spasenja je isključivo pitanje Božje neograničene milosti i našeg slobodnog izbora. Božja milost je konstantna i ona neprestano djeluje. Čovjek koji je odbacio jednom tu Božju milost, on se dovodi u veliku opasnost, a to je da izgubi osjećaj potrebe za Božjom milošću. Kada sv. Pavao govori kako će takvima biti teško na dan suda, on samo želi reći da oni koji su imali tu milost i svjesno je odbacili prihvativši neke druge vrijednosti, ti će shvatiti da su odbacili najvrjednije što su imali, a to je život po Kristu.
Božja milost nikada ne prestaje. Čovjek može odlutati od Boga, kao što je odlutala izgubljena ovca ili izgubljeni sin iz Isusove priče, ali Duh sveti sve čini kako bi takvog čovjeka pronašao i vratio ga nazad k Sebi. Ako čovjek koji je nekada poznavao Krista, pa ga svojevoljno napustio, dođe k sebi i traži povratak, Nebeski Otac će ga uvijek prihvatiti. Na tog čovjeka djeluje Duh Sveti i Bog ga želi spasiti.
Sv. Pavao ovim ukazuje na vrlo opasno stanje napuštanja Božje milosti, jer se time dovodimo u situaciju da onemogućimo Svetom Duhu da radi na nama. Za to je to opasna situacija po našu duhovnost.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
