Čitajući portal, Put Istina Život, između ostaloga zapazio sam i jednu obavijest, pod nazivom „podijelite s nama vaše svjedočanstvo“ u kojoj se poziva vjernike koji su preko molitvenih zajednica, duhovnih obnova, seminara ili hodočašća u razna rimokatolička svetišta, citiram: „dobili neizmjerne i velike milosti iz Božje ruke i sigurni smo da su mnogi od vas osjetili izravni Božji dodir pa možete svjedočiti o čudesnim ozdravljenjima, oslobođenjima od raznih duhovnih zarobljenosti i ovisnosti. Koliko vas je prošlo pješačka hodočašća ili vam je Gospodin pomogao u teškim životnim situacijama, pa je sve izveo na dobro. Vjerujemo da ima puno raznih svjedočanstava gdje se Bog proslavio kroz vaš život. Bilo bi dobro da vaše svjedočanstvo ne zadržavate za sebe nego da ga podijelite javno s nama kako bi i druge osobe potaknuli na razmišljanje o Bogu.“
Potaknut ovim navodom i nakon dugog premišljanja odlučio sam podijeliti s čitateljima ovoga portala i indirektno i drugim ljudima svjedočanstvo o događaju u kojem smatram kako sam, upravo kako kažu u obavijesti dobio neizmjernu milost iz Božje ruke i osjetio izravni Božji dodir.
Naravno, svjestan sam svakodnevne ili sveprisutne Božje nazočnosti u našim životima, kao i u svemu što nas okružuje i postoji, iako često puta život i prirodu, kao i postojanje, doživljavamo rutinski na način kojim ne vidimo Boga i njegovo djelo. Ipak doživljaj koji želim opisati i podijeliti s drugim ljudima, spada po mome mišljenju, u izravni Božji dodir kako lijepo reče pisac s ovoga portala.
Kao što rekoh, dugo sam se premišljao i još uvijek nisam sasvim siguran koliko ima smisla i kako će to drugi ljudi primiti, ali gledajući na more informacija koje su danas dostupne i bezbroj članaka i poruka svake vrste, vjerujem kako nema nikakve štete ako to nitko i ne pogleda, ali ako bar jednoj osobi pomogne i „otvori oči“ bar na jedan trenutak onda će ovo svjedočenje ispuniti svoju svrhu na slavu Božju.
Doživljaj koji ću opisati povezan je jednim dijelom sa ratom u kojem sam kao branitelj sudjelovao od početka do kraja. Kako bi bolje razumjeli trenutak u kojem sam sebe doveo u jednu vrlo opasnu zonu iz koje me, Bog svojom milošću, na čudan način izbavio. Pojasnit ću malo situaciju na samim počecima Domovinskog rata.
Od početka rata bio sam pripadnik borbene elitne postrojbe, ali su te postrojbe bile neusporedivo manje, samim time i slabije od brojnog i „do zuba“ naoružanog agresora što je uopće poznata stvar. Iako smo imali dobru opremu i sredstva, zapravo gotovo sve što jedan vojnik treba imati, moral koji je bio nemjerljiv, vjeru u Boga i zajedništvo, disali smo kao jedan, i ipak smo neke situacije, kada se gleda iz današnje perspektive, mogli na puno bolji način riješiti.
Koliko god vrijedi srce i pamet, oružje i snaga, isto toliko ako ne i još više vrijedi dobra i sigurna informacija. Kada točno znate, snagu neprijatelja (broj i oružje), pravce djelovanja, topničku i drugu podršku, zapovjedne pozicije, vezu i kakva mu je pričuva i kada je i gdje može uvesti, tada imate jako veliku šansu da situaciju okrenete u svoju korist. Dokaz tome je briljantna izvedba oslobodilačke vojno-redarstvene akcije „Oluja“, u kojoj su zahvaljujući informacijama o svima vitalnim točkama neprijatelja, u prvom satu akcije bila pogođena i uništena sva zapovjedna mjesta, svi centri veze i svi topnički položaji. Agresor je ostao bez glave, a ostalo je bilo samo stvar rutine i gledajući globalno, to je bila jedna od lakših akcija, naravno, pojedinačno je bilo i vrlo teških situacija i puno izgubljenih života, ali sveukupno gledajući, briljantna izvedba u vrlo kratkom vremenu sa, za nas, najboljim mogućim ishodom i po priznanju većine svjetskih vojnih analitičara, najbolja VR akcija ikad.
Informacije koje je naša vojska imala prije oluje, nije bilo moguće pribaviti na samom početku rata kao i u kasnijem dijelu i gledajući iz današnje perspektive, čovjek kada razmišlja o tim danima, osjeti kako bi sasvim drukčije bilo da je mogao raspolagati sa bar pola takvih saznanja.
Kako sam tip čovjeka koji nikada nije volio rano zaspati i kojemu uvijek treba vremena, osim kada je iznimno jako umoran, pa iako stalno radim, taj moj „vremenski vakum“ , od djetinstva kratim razmišljanjem o raznim situacijama i „dubokoumnim“ pitanjima.
Ovoga puta sam „analizirao“ jedan okršaj sa početka rata koji, ako se danas gleda, nije polučio neki veliki uspjeh. Tada je i to bio veliki uspjeh, ali u mašti sam dodao puno detalja koje tada nismo znali i „vrtio film“ onako kako je meni odgovaralo. Rekao bi, potpuno bezazleno maštanje, kada se čovjeku ne spava.
„Film“ je, otprilike, tekao ovako: Sve što je bitno u vezi neprijatelja smo znali, postavili sve segmente obrane na prave pozicije, pustili neprijatelja da uđe u naše zasjede, u pravom trenutku zatvorili povlačenje i pripremili obranu protiv njihove pričuve i pomoći i potom započeli totalno uništavanje. Ubijamo i kosimo, a oni dolaze kao naručeni, naivno i masovno, ravno ispred nas. Uglavnom, opći masakr, a ja u tom trenutku „uživam“ ubijajući i uništavajući koliko god ih dolazilo… Ne znam koliko je trajalo to uživanje u ubijanju, ali u jednom trenutku, stvarnom i konkretnom, bio sam izbačen kao topovsko zrno iz cijevi i kretao se ogromnom brzinom, u smjeru sjeveroistoka i oko tridesetak stupnjeva ukoso gore. Zaustavilo se na mjestu koje je, čini mi se bilo izvan svemira i moglo se opisati kao balkon ili osmatračnica na isturenoj stijeni, sa ogradom visine do pojasa i debljine normalnoga zida. Putovanje i mjesto na kojem sam se našao bilo je dosta realistično, ali pogled prema dolje bio je nešto sasvim drugo. Tu nije bilo ni svjetla niti je bilo potpuno tamno i zapravo ništa postojeće, iako mi se činilo kako vidim nekakve konture dna. Ono što sam vidio ili bolje reći na neki način osjetio je totalno ništavilo. Nije bilo ni svjetla ni zvuka ni ikakvog kretanja niti bilo kakvog postojanja, ni života ni smrti, ni topline ni hladnoće niti ičega što čovjek može pojmiti. Brutalno ništavilo i za moj pogled ne toliko strašno koliko jeza koja me obuhvatila kada sam shvatio da postoji mjesto izvan svakog stvaranja i postojanja. Istovremeno s tom strašnom spoznajom, cijelo vrijeme bio sam svjestan života i stvaranja na drugoj strani, i jedna banalna stvar mi pada na pamet kojoj se smijem, nekako u podsvijesti, a to je naziv slike koje prikazuje „mrtvu prirodu“. Smijao sam se toj zabludi, jer sam istovremeno bio svjestan Božjeg stvaranja čak i na subatomskoj ili nekoj mnogo nižoj razini za koju ni znanost ne zna i koju ni ja ne mogu opisati. U stvari, bio sam nekako svjestan svega, temelja materije i stvaranja od početka do krajnosti svemira i svjestan kako je sve to živo i božanstveno. Posebno u trenutku kada se nalazim na mjestu sa kojeg gledam u apsolutno ništavilo i nepostojanje. Svijest o drugoj strani je takva da je i kamen živ da življi ne može biti, zato i naziv mrtva priroda izgleda smiješno. Te kretnje unutar atoma, koje u tom trenu osjećam, djeluje kao obećana zemlja, raj, postojanje, stvaranje, Bog, čovjek, priroda i mjesto za kojim žudim toliko, da sam se, čini mi se svojom voljom i od straha nekako otrgnuo i istom onom brzinom vratio u stvarni život. Naravno, svjestan, da se bez Božje pomoći ne bi uspio vratiti sa tog strašnog mjesta.
Jedno vrijeme sam se tresao, što od te jeze i hladnoće, što od samog toga mjesta i bez ikakve sumnje bio sam jako svjestan kako me Bog odveo na to strašno mjesto kako bi mi pokazao kuda vodi put na koji sam došao maštajući o ubijanju i smrti. Kratko sam se pomolio i jako brzo smirio te vjerojatno zaspao.
Napominjem kako je ovaj doživljaj nemoguće opisati, pa i doživjeti na razumljiv način, jer se sve događa u nekoj drugoj dimenziji uz naš ograničeni um. Bog zna gdje su naše granice i mislim kako neke stvari prilagodi, kako bi ih razumjeli. Bit i poruku sam i onako shvatio, Božje putove ionako ne mogu pojmiti, pa u tom kontekstu i prenosim ovaj doživljaj.
Sutra i mnogo puta iza toga razmišljao sam o tom doživljaju. Iskreno nisam ni sanjao kako jedno obično maštanje, pa makar i o ubijanju može čovjeka dovesti na vrata pakla. Shvatio sam kako pogrešna misao može otrovati dušu i čovjeka odvesti u ništavilo. U realnom životu prošao sam rat i sačuvao dušu ne čineći zla. Mislio sam da je dovoljno, ako nikada nisam ubio bespomoćnog čovjeka, zarobljenika, civila, nikad uzeo tuđu stvar, nisam se veselio tuđem zlu. Veliki dio takvog stava baštinio sam od svojih roditelja, vjernika i visoko moralnih ljudi. Moja uvjerenja su temeljena na vjeri i uvijek sam bio praktični vjernik. Bilo je perioda kada sam u mladosti znao odlutati, ali zahvaljujući molitvama mojih, oca i majke uvijek se vratio na pravi put. Nisam mogao vjerovati kako malo treba da čovjek upadne u zamku pakla, niti je lako boriti se protiv zla koje vreba na svakom koraku.
Molitva je iznimno moćna, samo molitva Bogu i strpljenje je jedina zaštita. Iako današnja situacija u državi i društvu pruža bezbroj razloga za mržnju i svakakva zla, koga su puni javni mediji i materijalistički način života, ipak je moguće oduprijeti se zlu, pomoću molitve i vjere u Boga, jer i kada sam i nesvjesno zalutao, On me na vrlo konkretan i stvaran način upozorio, pokazao kuda vodi takav put i vratio nazad u život, mene, malog običnog čovjeka. Da, čak i tjelesna smrt u usporedbi sa strahotom ništavila nije prestanak postojanja i iako je to teško objasniti, na neki način pripada životu, kretanju, slavi Božjoj…A duhovni put i njegov pravac je trasiran u našim genima, u Isusovoj riječi „ Ja sam put istina i život“.
Ivan B.
Poštovana braćo i sestre u Kristu, pratitelji portala PUT, ISTINA I ŽIVOT!
Mnogi od vas su praktični vjernici, aktivni u svojim župama i molitvenim zajednicama. Koliko vas pohađa seminare i duhovne obnove ili hodočasti u razna rimokatolička svetišta? Na ovakvim mjestima ste sigurno dobili neizmjerne i velike milosti iz Božje ruke i sigurni smo da su mnogi od vas osjetili izravni Božji dodir pa možete svjedočiti o čudesnim ozdravljenjima, oslobođenjima od raznih duhovnih zarobljenosti i ovisnostima. Koliko vas je prošlo pješačka hodočašća ili vam je Gospodin pomogao u teškim životnim situacijama kada je sve izveo na dobro. Vjerujemo da ima puno raznih svjedočanstava gdje se Bog proslavio kroz vaš život. Bilo bi dobro da vaše svjedočanstvo ne zadržavate za sebe nego da ga podijelite javno s nama kako bi i druge osobe potaknuli na razmišljanje o Bogu. Upravo vaše svjedočanstvo može potaknuti druge da se obrate Bogu i da krenu Božjim putovima obraćenja srca. Vaše svjedočanstvo možete poslati na email adresu [email protected] i mi ćemo ga objaviti na našem portalu. Hvala vam i neka vaše svjedočanstvo bude poticaj onome tko ga bude pročitao da krene putem obraćenja jer taj Isusov put je PUT, ISTINA I ŽIVOT. Neka vas prati Božji blagoslov!
Izvor: www.put-istina-zivot.com
