- NEDJELJA KROZ GODINU
– A –
- veljače 2017.
- Iz 58, 7-10
Ps 112 (111), 4-5. 6-7. 8a i 9
- 1 Kor 2, 1-5
Mt 5, 13-16
UVOD
Obavijesna sredstva u zabavnim emisijama, neprestano nam nude uspješne ljude, koji postaju ili bi nam trebali biti idoli. Poput uspješnih sportaša, glazbenika, glumaca ili poslovnih ljudi. Novinari i snimatelji ih posvuda prate u stopu. Za njih se kaže, kako ih ljudi vole i obožavaju. A tko je stvarno vrijedan našega divljenja? Tko bi u stvarnosti trebao biti uzorom u našem životu?
Isus danas govori da bi svatko od nas svojim životom, trebao biti uzorom svojim bližnjima. To izgleda kao veoma teška zadaća. Svjesni smo i svoje nesavršenosti i manjkavosti, svojih nedosljednosti i grijeha.
Pokajat ćemo se za sve zlo koje je u nama. Tako ćemo plodonosno moći, poslušati Božju riječ te dostojno i radosno proslaviti sveta misna otajstva.
HOMILIJA
Kaže se kako djeca uče oponašanjem. Sve kod drugih oponašaju: riječi, rečenice, melodije. Igre su im uglavnom oponašateljske – imitativne. Oni u svojoj mašti kuhaju, voze automobil, popravljaju kućanske aparate, glačaju, zauzeti su kao liječnici i učitelji. Djeca uče od roditelja i bližnjih i etičko-moralno ponašanje. Uče biti darežljiva, pobožna, pomagati, vršiti svoje dužnosti.
Tako u Njemačkoj na nekim pješačkim semaforima uz crtež djeteta i odrasle osobe, stoji napisano: „Dajte djeci primjer, kad je crveno. Pričekajte, kad je zeleno prelazite!“
Nije tako samo s djecom. Jer i na odrasle može utjecati ponašanje drugih. Čuli smo kako Isus danas veli: „Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta.“ Sol čuva hranu od kvarenja, dok svjetlost omogućuje život. Isus je svjetlost koja je sišla s neba. Može li se od jednoga čovjeka tražiti, da bude svjetionik drugim ljudima ili da bude onaj koji će druge čuvati od kvarenja? Isus govori i potiče apostole da hrabro svjedoče za njega, iako su apostoli svjesni da su slabi i nesavršeni. Čak i u progonstvima i na sudovima ne trebaju se plašiti.
Svatko od nas je i slab i krhak i nestalan. Ali je u nama snaga Kristova, sila Duha Svetoga, koju primamo u sakramentima po djelovanju Crkve, čiji smo mi udovi. Ako hoćemo možemo biti svjetlost svijeta i sol zemlje, živa slika Kristova. Isus nas ozbiljno opominje: Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti. Nije više ni za što, nego da se baci vani i da ljudi po njoj gaze.
Drugačije rečeno: Ako zlo čini čovjek, koji je nepoučen i loše odgojen, ogrezao u zlu i grijehu – nećemo mu baš previše niti zamjeriti. Ali što reći za čovjeka ili vjernika kršćanina, koji je poučen i Kristom zaodjeven, ako on čini zlo?
Znamo da ako dijete vidi da ljudi ne poštuju Boga i bližnjega, kako je to za njega loš primjer. Ali ako to vidi u svojoj kući kod roditelja, koliko li će to tek na njega djelovati. Tako je i s vjernicima kršćanima. Ako mi koji smo poučeni ne poštujemo Boga i bližnjega, onda tek dajemo loš primjer i promećemo se u neprijatelje Kristove.
Sve su skupine ljudi danas više-manje izložene kritici te je malo onih, kojima se ljudi bez pogovora dive i smatraju ih bez prigovornim autoritetima. Možda je kroz povijest postojalo vrijeme, kad su ljudi osjećali duboko poštovanje prema caru, mjesnom učitelju, svećeniku ili starijoj osobi. Danas više nije tako. Naprotiv, što je netko na istaknutijem položaju, to se više sredstva javnoga priopćavanja trude pronaći neku mrlju, izvući neki skandal i donijeti na prvim stranicama kao udarnu vijest. Jedva da bi se nešto ili netko mogao pronaći u današnjem društvu, tko bi imao neprijeporan ugled.
Slično se i Crkva zna naći na udaru kritika, od onih malih, do nekih veoma ozbiljnih. Opravdavati bez pridržaja baš sve što se a Crkvi i oko nje događa ili nabacivati se blatom na što stignemo? Danas nam sv. Pavao o tome progovara, polazeći od sebe samoga u Poslanici Korinćanima. Korint je bio grad u koji su se slili ljudi iz različitih krajeva Rimskoga Carstva. Bilo je tamo putujućih propovjednika različitih vjera i svjetonazora, filozofa i govornika. A bilo je i onih koji su propovijedali i prakticirali svakodnevne užitke prema izreci “Samo jednom se živi”.
Pavao je došao sa strahom u Korint, jer je mao jedno neugodno iskustvo u Ateni. Kad se na njihovom glavnom trgu pojavio nakon mnogih govornika, filozofa i propovjednika, započeo je govoriti mudro i skladno, pokazujući da poznaje njihovu kulturu i filozofiju. Međutim, ti su ga ljudi ismijali kad je počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih. Koliko god bio učen, poznavao grčku filozofiju i književnost, židovsku tradiciju, Sveto pismo, Kristovo otajstvo spasenja, shvatio je i znao da će se uvijek naći netko tko je rječitiji, upućeniji, vještiji ili primamljiviji. Kada je došao u Korint, bilo ga je pomalo strah. Kako pristupiti tim ljudima da ga ne prezru, ne ismiju i ne narugaju?
Neki od onih koji proučavaju Bibliju smatraju, da je Pavao možda čak imao i neku tjelesnu manu, što mu je bilo teško podnositi. Na osnovu lošega iskustva iz Atene, shvatio je kako treba nastupiti. Stoga, iskreno veli Korinćanima: “I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje, jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.”
Ne radi se o mudrovanju, biranim riječima ili da bi se ljudi mogli na izvan oduševiti Kristovom porukom. Pavao naviješta Krista raspetoga i patničkoga, koji preko križa vodi k uskrsnuću i proslavi, a ne nekoga idola za kojim bi svi odmah pohrlili.
Pavao priznaje vjernicima u Korintu: “I ja priđoh k vama slab u strahu i u veliku drhtanju.” Ne trebamo misliti da je Pavao bio savršen čovjek jer nije imao baš ugodnu narav. Znao je i planuti i zainatiti se, bio je tvrd sa svojim najbližim suradnicima.
Znao je Pavao da nije savršen, bio je svjestan svojih pogrješaka i to ne samo onih prije krštenja. U Drugoj Poslanici istim Korinćanima, otvoreno govori o svojim slabostima, a na drugom mjestu naglašava da im je on jedini prenio Krista, a ne sebe i da ga trebaju nasljedovati a on sam nije bitan. Nije on “guru”, učitelj za kojim treba ići, već tek sluga Isusa Krista.
U današnjem čitanju Pavao zaključuje: “I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne teme1ji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.” To je bit i današnjega naviještanja Crkve. To je ono što danas čak neki dobronamjerni, a pogotovo zlonamjerni, ne mogu i ne žele shvatiti.
Današnja Crkva, što zamjećuje i priznaje sam Papa, sastavljeno je od ljudi koji su i slabi i nesavršeni, pa se i Crkvu s njenim službenicima – osobito u medijima, voli pokazati u njenim slabostima i nesavršenostima. Neumjesno je vjerovati da su svi postupci crkvenih ljudi uvijek ispravni, kao što je još ne primjerenije smatrati Crkvu djelom ljudskih ruku, tako da bi se izjednačavala s ljudskim udrugama, koje su podložne nesavršenostima i koje, prije ili kasnije, prolaze i propadaju.
Crkva je djelo Božje, ali u njoj ima i ljudskoga, jer je sačinjavaju nesavršeni ljudi. Crkva je sveta po sili i snazi Duha Svetoga, ali i grješna po slabim ljudima. Može li se reći da su članovi prve Crkve bili savršeni? Da je Petar bio besprijekoran, Toma, Ivan ili Jakov? Možemo li stvarno pretpostaviti da su Dvanaestorica bila besprijekorna? A što bi se tek moglo reći za Pavla, progonitelja?
Krist je uzeo takve ljude da se ljudi ne bi hvalili da je od njih, i po njima, Crkva, to Božje otajstvo spasenja. Zato Pavao na drugom mjestu, u ovoj istoj poslanici, veli: “Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.”
Zato, koliko je do nas, nastojmo Crkvi osvjetlati obraz. I zahvalimo Bogu što je Crkva, unatoč grijesima i slabostima svojih članova, vođena snagom Duha Svetoga. I što je, unatoč nesavršenosti svojih navjestitelja, otajstvo spasenja, baš kao što je bila i u prvim danima svoga postanka po djelovanju apostola.
Budimo i mi u današnjem svijetu sol zemlje i svjetlo svijeta, na što nas po radosnoj vijesti Evanđelja, poziva Bogočovjek Isus iz Nazareta.
fra Mate Tadić
