1. travnja 2017.

 

  1. Ez 37, 12-14

Ps 130, 1-8

  1.  Rim 8, 8-11

Iv 11, 3-7. 17. 20-27. 33b-45

 

UVOD

Ono što ne možemo promijeniti niti bitno utjecati, jest da smo kao ljudi smrtni i podložni prolaznosti i propadljivosti. To je ljudska stvarnost i ono što od nas nikoga neće mimoići ma kako to nastojali ili željeli.

Kao vjernici kršćani vjerujemo da ovaj sadašnji život nije jedini, nego da postoji i drugi vječni. Njega iščekujemo i u vjeri se nadamo. O tome često i ne razmišljamo jer smo zaokupljeni ovozemnim brigama i problemima. Krist je k nama došao da bismo mogli zadobiti upravo taj drugi život. Nada u njega nam omogućuje da lakše podnosimo trpljenja i kušnje s kojima se suočavamo.

Na početku današnje proslave Kristove smrti i uskrsnuća, priznajmo da smo često birali smrt po grijehu, umjesto života i Božje milosti. Pokajmo se i zamolimo da nas izvede iz grobnice naših grijeha te ponovno dovede u zemlju svoje milosti.    

 

HOMILIJA

Jeste li kada izgubili dragu osobu i dragoga prijatelja? Onoga s kojim ste nekako bili bliži nego s vlastitim roditeljima, ženom ili mužem, vlastitom subraćom ili susestrama. Kada ste uopće zadnji put bili na groblju ili na nekom pokopu? Oni koji su po prirodi posla, često na takvim mjestima, često oguglaju na tužne prizore koje tamo susreću. Jer smrt nije laka, ponajviše nama koji ostajemo. Bojimo je se i ne želimo o njoj razmišljati. Želimo zaboraviti da smo svi mi ljudi smrtni. Svaki čovjek već kad se rodi, nosi u sebi klicu smrti koja raste. Kao što slavimo rođendane, tako proživimo i jedan dan u godini, koji je dan naše smrti. Kao kršćani vjerujemo da to nije kraj te da snagom Kristova Duha, život u punini tek počinje. Što nam daje za pravo tako vjerovati?

Ezekijel čiji smo odlomak čuli u prvom današnjem čitanju, bio je možda najveći vizionar u proročkom pokretu. Odveden je u ropstvo s ostatkom naroda 598. godine pr. Kr. Svojim je očima vidio razaranja Jeruzalema i Hrama. U viđenju gleda groblje suhih kostiju, prah i pepeo. Gospodin mu nalaže da njima prorokuje. Tada izriče riječi: “I znat ćete da sam ja Gospodin” Već tada obećava uskrsnuće tijela u vječnosti, ali i pomoć u uskrsnuću iz jame grijeha u koju jednako padamo, a sami ne možemo ustati.

       Današnja pripovijest o Lazarovom oživljavanju, samo je predokus Isusovog i našeg uskrsnuća. U oživljavanju Lazara Isus je pokazao, da ni smrt njemu nije problematična niti nerješiva stvarnost. Oživljavanjem svoga  prijatelja pokazuje, da će to i nama učiniti budemo li ostali njegovi prijatelji. Kao Lazaru, tako Isus danas i nama dovikuje: Izađi van, ali ne iz ove crkve, nego iz groba svojih grijeha!

Grijeh je onaj koji čini grob u našem srcu. Zato oslobodi se straha smrti kao i svakoga grijeha! Prestani se bojati bolesti, starosti i osamljenosti. Počni živjeti pravim i punim životom, jer u Bogu se otvaraju pravi vidici budućnosti. Lazarovim uskrsnućem kao i svojim, Isus će pokazati, da je jači od smrti kao najvećega neprijatelja.

Isus je i nas po svom uskrsnuću od smrti uzdigao i dao nam novi život. Našoj bolesti, svakojakom trpljenju, starosti, osamljenosti i našoj smrti, Isus je dao svoj smisao. Za Krista te stvarnosti uopće nisu problem, kao što ih mi doživljavamo. On ih s lakoćom rješava sa željom, da steknemo sigurnost u njega koji nam je voljan pomoći u drukčijem promatranju sebe.

Isusova poruka svima nama daje volju za život, jer živjeti dobro i lijepo, zvuči zgodno i privlačno. Svima nam treba biti jasno da jednom moramo umrijeti i da je umiranje neizbježna stvarnost života. Kao što smo upalili svijeće na oltaru pa nam sada svijetle i nešto označavaju na kraju Mise ćemo ih i ugasiti. Tako je i s našim životom, koji sada svijetli, a jednoga će se dana i on utrnuti.

Povjerenje prema Bogu koji nam po Kristu šalje svoju poruku, uključuje potpuno povjerenje u Isusove riječi i djela. Njegova su djela učinjena nama za učvršćenje vjere da bismo došli do spoznaje, kako je to istinita i prava Božja poruka. Oslobodimo se stoga straha i predrasuda, koje nas sputavaju te ne možemo živjeti punim predanjem i životom za Boga, svoje bližnje i za sebe. Porukom iz današnjega evanđeoskoga odlomka, Bog nas uvjerava kako je on naš život. Čak i onda kad u posljednjem času i mi budemo, morali pogledati smrti u oči i otići s ovoga svijeta.

Isus nas sve svojom riječju i primjerom potiče, da u sebi potičemo nadu i oživimo vjeru. Pokazuje nam svoje Božje i ljudske vrednote. Božjim pokazuje svoju svemogućnost, da je gospodar života i smrti, a ljudskim pokazuje osjećaj za ljude. On suosjeća s ljudima, ali  se ne zaustavlja samo na njima nego im i pomaže. Isusovo suosjećanje i pomoć osobito se pokazala u obitelji Marte, Marije i njihova brata Lazara.

Isus je toj obitelji bio najbolji prijatelj, a tako i ta obitelj njemu. Ova obitelj je znala, da im Isus  može pomoći pošto se Lazar teško razbolio. Pozvali su ga, da ovoga teškoga bolesnika dođe izliječiti. Ali zbog zauzetosti, Isus je stigao prekasno. Lazar je umro i po našem ljudskom shvaćanju Isus je došao prekasno, jer je Lazar u grobu ležao već četiri dana.

Nije bilo više nikakve nade, jer tko umre, više se ne vraća u život, nego ostaje u grobu. Ali za Isusa kao utjelovljenoga svemogućega Boga, smrt nije tragična niti točka na kraju rečenice. On nju naziva snom i ta je smrt dvotočka na kraju jedne rečenice života. Smrt je za njega samo kao san, da bi se čovjek probudio na novi život. Kao što drveće, biljke i neke životinje u zimi spavaju, a u proljeće se bude, tako je i s našom smrću i novim životom. Iza često hladne zime života, dolazi proljeće vječnoga života.

          Isusov plač nad grobom svoga prijatelja je znakovit, što pokazuje da Isusu nije bilo svejedno kako će ljudi završiti svoj zemaljski život. Nije mu bilo svejedno hoće li ljudi vječno živjeti ili će biti vječno mrtvi i nesretni. Lazara je Isus oživio od mrtvih, da bi svim ljudima pokazao kako je on gospodar života i smrti. Uskrisio je Lazara, da bi kasnije uskrisio i samoga sebe, što spada u najveće njegovo čudo.

Obraćenik Charls Albriht o vjeri kaže: „Više od svega što sam našao u vjeri jest duhovna punina srca koja mi pribavlja najveće  zadovoljstvo. Kod sakramenta ispovijedi Bog mi ne oprašta samo grijehe, nego mi daje jamstvo preko svećenika, da mi je sve oprošteno. Vjera mi daje potpunu slobodu i unutarnji mir što prije, nisam poznavao. Ona mi daje sigurnost života koji dolazi iza zemaljske smrti.“

Neka vjera i nama dade potpunu slobodu i sigurnost sadašnjega kao i drugog – novoga života. Isus je Marti, Lazarovoj sestri rekao: Ako budeš vjerovala, doživjet ćeš i ti djela Božja. I zato, iziđimo i mi iz mrtvila svoje duše, iz grobova svojih grijeha. Molimo Gospodina, da nam pomogne u oživljavanju nas samih i našega života. Neka Krist i nama danas kaže: Ako budete istinski vjerovali, vidjet ćete Božja djela i Božju slavu. To će onda biti, pravo življena vjera.

fra Mate Tadić

PODIJELI