4. nedjelja kroz godinu

78
FOTO: fra Mate Tadić,OFM

4. NEDJELJA KROZ GODINU

31. siječnja 2016.

 

 

Ps 71 (70) 1-4a. 5-6ab. 15ab. 17

2.   1 Kor 13, 4-13

Lk 4, 21- 30

 

UVOD

Ljudi su često sumnjičavi i zavidni osobito prema onima, koji se izdignu i dokažu u rodnom mjestu i okolini. Bilo da u naobrazbi i struci postignu veliki uspjeh ili dobiju priznanje. Iako od zavisti i ljubomore nemaju koristi nego samo rastače onoga tko je takav, ljudi jedni drugima žele napakostiti pa makar i na svoj račun.

Današnje nedjelje imamo nastavak Isusova govora u nazaretskoj sinagogi. Sumještani traže da Isus učini u svom zavičaju ono, što je činio drugdje. On nagoviješta da se ne da ukalupiti u želje sumještana. Ostaje otvoren ne samo pripadnicima svoga naroda, nego i svim ljudima jer je univerzalni Spasitelj.

Nakon čitanja iz knjige proroka Izaije, reče: Sada se ovo ispunilo. Ne bilo kada i bilo gdje, nego ovdje, sada i na meni. Ljudi su bili iznenađeni. Odbili su to prihvatiti jer su ga odmalena poznavali i bio je iz njihova sela. Radosna vijest koja pomaže, tješi, oslobađa i otvara nam oči je Isusova. Ta nas je vijest danas okupila na Svetoj misi, a da bi je dostojno slavili priznajmo se grješnima u djelu pokajanja.

 

HOMILIJA

Svi znamo što danas znači liječnik te da nam život bez dobrog medicinskog sustava ne bi bio ni približno ugodan, siguran i bezbrižan, premda nikad ne može biti u potpunosti, pa da su i ne znam kako opremljene bolnice i vrsni liječnici. Zdravstvo je jedna od bitnih sastavnica našega društva, jer nam pruža određenu sigurnost i zaštitu protiv zdravstvenih tegoba i nedaća, bolesti i kojekakvih patnji.

U vremenu u kojemu živimo medicinska se znanost može pohvaliti uspjesima i dostignućima te danas nitko više ne ponavlja izreku, koju smo čuli u Evanđelju: „Liječniče, izliječi sam sebe!“ Medicina i liječnici danas imaju takvo iskustvo, kao i mogućnost vježbe i eksperimenta, učenja i usavršavanja da im nije neophodno i prikladno ponavljati tu izreku.

Ta izreka je postojala u Isusovo vrijeme, kad je svaki liječnički zahvat za razliku od danas bio nesiguran. Zbog nedostatka specijalizacija i specijalizanata, uspjeh je bio vrlo upitan. Nije imao tko ni čime uspostaviti kvalitetnu dijagnozu te izvesti potrebni zahvat.

Osposobljeniji i s više iskustva, dotle nam duhovna „zdravstvena“ čovjekova razina, pokazuje iste simptome kao i nekada. Za razliku od tjelesnoga duhovno zdravlje čovjeka se nije gotovo ni malo poboljšalo. Bolesno stanje ostaje jednako sporno i bolno, kod ljudi u svim vremenima. Ali nije tragedija što se situacija nije mnogo promijenila, već što duhovno bolesni čovjek ne prihvaća takvu dijagnozu.

Dok vjerujemo liječnicima i bolničkom osoblju, kliničkim i bolničkim aparatima da su sposobni dati nam pravu dijagnozu, dotle se baš nerado upuštamo u propitivanje duhovnoga zdravlja i duhovne dijagnoze. Dok nam je vrlo stalo da znamo stanje svoga zdravlja s druge strane kao da se strašimo te nam nije u interesu uspostaviti duhovnu dijagnozu.

Što se tiče Isusovih sunarodnjaka i reakcije svakoga čovjeka, koji se opire kad mu netko pokušava „uspostaviti duhovnu dijagnozu“, dijelom su bili u pravu. Jer nema nijednoga čovjeka kojemu ne treba duhovna dijagnoza te se tako može uzvratiti uzrečicom: Liječniče, izliječi sam sebe!

Bilo im je zanimljivo slušati Isusa i povlađivati mu. Ali kad su shvatili da im „uspostavlja dijagnozu“, reagirali su tako oštro da su ga čak htjeli strmoglaviti s litice. Tako se potvrdilo da ljudi vole povlađivati samo onima koji njima povlađuju, koji potom prihvaćaju slušati njihovu volju i ponašati se sukladno njihovim željama. Čim se ne dogodi sukladno njihovim željama, reakcija poprima sasvim suprotan predznak.

U tom možemo prepoznati i sebe kao vjernike, koji rado slušamo homiliju svećenika, što nam povlađuje i odgovara. A čim nije po našem ukusu, duljini i mjerilima, a uz to još ga i poznajemo odmalena i njegove do devetoga koljena mi ga uokolo oblajavamo da ne bi došli kad bismo znali na je on predvoditelj. Važnija nam je ambalaža, nego li sadržaj!

Evanđeoski nas događaj poziva pristupiti Gospodinu, ispovjediti svoju nedostatnost i dopustiti mu da nam uspostavi duhovnu dijagnozu te nas potom svojim životom iscijeli od naše slabosti i grešnosti, kako bi i naš život s pravom mogao, poput njegova, postati ljekovit drugima.

U središtu našega razmišljanja nad drugim ovonedjeljnim čitanjem, pojavljuje se Pavlov hvalospjev ljubavi gdje se pjesnički ocrtava njena čudesna moć. Možemo se svemu tome smješkati, jer nam se čini da Pavao pretjeruje još ako zavirimo u naše svakodnevne odnose gdje vladaju posve druge vrednote. Služimo se onim svojstvima i navikama, koje pokazuju što to ljubav nije.

O ljubavi se na svim razinama govori, a ona je izrabljena i pohabana riječ naših estradnih umjetnika. Najčešće spominjana riječ svijeta zvijezda, kojima potajno zavidimo pa vrlo rado čitamo što to danas rade poznati, čiji se brak raspao, ili koliko će neki slavni nogometaš dobiti za novi transfer.

Hvalospjev ljubavi nije rezerviran tek za trenutke vjenčanja, već je riječ o nečem dubljem i dugotrajnijem s trajnom zadaćom svakoga kršćanina. Koliko god se mi opravdavali ili tražili ispriku za vlastiti nemar, ljubav je srž i počelo kršćanskoga življenja.

To nam pokazuje poziv proroka Jeremije. Blagonaklonost je prvi pečat Božje darežljivosti. Jeremija mora opasati svoja bedra i ne smije se bojati. Gospodin će biti sa svojim narodom i neće ih nadvladati, jer je Bog s njima da ih izbavi.

Današnji psalam je tužbalica starca koji je bolestan i progonjen. On se oslanja na Boga od mladosti, jer je kroz vjerničko iskustvo uvijek prepoznavao Boga kao „hrid utočišta i utvrdu spasenja“. Mo1i da ga sada istrgne iz ruku zlotvora. Njegovoj se prošnji pridružujemo i mi priznajući da je Bog naše uzdanje i učitelj, bez obzira da li smo mladi ili odmakli u godine. To osobito ispovijedamo kad poput Jeremije i Isusa, doživljavamo neuspjeh i nerazumijevanje.

Kada netko u životu uspije, izdigne se iznad svakodnevne razine, stekne ugled, kad ga ljudi počnu hvaliti – obično se kod mnogih javlja zavist i nesnošljivost. To i ne bi bilo tako strašno i bolno kad bi takvo što dolazilo od neprijatelja i onih, koji nam baš i nisu skloni. Ali kada čovjek takvo što doživi od svojih najbližih, od ukućana, susjeda, prijatelja – onda je to itekako gorko i bolno.

To je doživio i Isus i o tome nam govori današnje evanđelje. Dolazi u svoj rodni Nazaret gdje je odrastao i proboravio najveći dio svoga zemaljskoga života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Sve je brujalo o Nazarećaninu koji čini čudesne znakove, govori kako nikad nitko do tada nije govorio, u kojemu je božanska Sila kojom liječi svaku bolest. Nazarećani ostadoše zbunjeni pitajući se: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana?« Čudili su se, ali istodobno bili i zadivljeni.

Možda ćemo mi za razliku od Nazarećana, Isusa i prihvatiti, ali tek teoretski. Lako je dati pristanak u pričesti s Amen, ali ga možda nećemo prepoznati i prihvatiti kada nam dođe u ljudima s kojima nam je teško svakodnevno živjeti. I onda ćemo ga, možda, lako odbaciti. Pozvani smo Krista prepoznati u ljudima i bližnjima različitima od sebe te graditi mostove prijateljstva i snošljivosti.

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI