4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
20. prosinca 2015.
Ps 80 (79), 2ac i 3b. 15-16. 18-19
2. Heb 10, 5-10
Lk 1, 39-45
UVOD
Kršćanstvo nije tek zbirka zakona i običaja, niti skup teorija i programa. U središtu kršćanskoga nauka stoji osoba Isusa iz Nazareta, koji je Krist u kome je moguće susresti se s Bogom. On je put do Boga i Spasitelj te može biti oslonac svakom životu u svakom trenutku i prilici.
Potrebno je susresti se s Njime i onaj tko se susretne, iskusiti ono o čemu prorok govori: On – on je mir!
Iščekivanje blagdana Božića trebalo bi biti iščekivanje susreta s Njim. Sve drugo manje je važno i vrijedno, često suvišno i nepotrebno. Danas je najglasniji Božić bez Krista. Zato mi ne čekamo Božić, nego čekamo Krista Gospodina! On je mir naš.
Na svakoj Svetoj misi, Gospodin nas hrani svojom riječju, tijelom i krvlju. Prisjetimo se svoje nedostojnosti da nas očisti svojom ljubavlju i dobrotom da bismo bili dostojni slaviti ga i hvaliti.
HOMILIJA
Pripreme za božićne blagdane u punom su jeku i na vrhuncu. Sve više se govori o konzumizmu kao nečemu što je nespojivo s Božićem. Međutim, trgovci, ali i kupci za to mnogo ne mare. Običaji darivanja, ukrašavanja, stvaranja iluzije da je sve lijepo, čarobno i romantično, starije je od Božića te je Božić tek povod.
U ovo tmurno i hladno vrijeme kada su noći najdulje, a dani najkraći te kada je sklonost depresivnim stanjima kod ljudi daleko veća nego li za ljetnih sunčanih dana mi stvaramo iluziju svjetla paleći bezbroj žaruljica. Stvaramo iluziju topline grijući svoje stanove iz kojih se šire razni mirisi jela i borovih iglica. Sve to zovemo božićno raspoloženje u koje se dobro uklapaju božićne pjesme, koje imaju čarobnu moć prenijeti nas u djetinjstvo. Kada smo Božić kao i sve ostalo, doživljavali daleko intenzivnije i s puno djetinjega zanosa što nazivamo božićna idila.
Pa ipak, barem mi vjernici, znamo da je to doduše lijepo, oku primamljivo i srcu razveseljujuće, ali da je samo iluzija koju smo sami stvorili. Dobiva se dojam da mnogi nisu spremni, prodrijeti dublje u pravo i istinsko božićno otajstvo.
Ipak, u starim okolnostima pokušajmo otkriti novost Božića i njegovu poruku. Stoga, zaboravimo djetinjasto sažalijevanje maloga Isusa, koji se rodio u štalici i svu tu idilu te se upitajmo o čemu bi trebala ovisiti vjera svakoga od nas: Što je Bogu trebalo da se utjelovi i pojavi u jednoj štali? Gotovo u neljudskim uvjetima!
Svojim utjelovljenjem Bog nam sigurno nije htio razotkriti svoju bit – tko je on ustvari. Jer to ionako ne bismo razumjeli! On nam je prije svega na taj način ukazao na tajnu života, koja se ne mjeri našim mjerilima i nije istovjetna našim predodžbama.
Štala naglavačke okreće naše ljestvice vrijednosti i nikako nije povod za sažalijevanje, nego poziv na otajstvo – tajnu mudrosti, jer Bog je utjelovljenjem u središte stavio čovjeka. Svojim utjelovljenjem nam poručuje da je ovo njegov svijet. Svijet kojega je on stvorio, kao nešto nevjerojatno lijepo, plemenito i savršeno i da je to mjesto za takvoga čovjeka.
Štala s djetetom Isusom nije objekt sažalijevanja, niti toliko klanjanja, jer da je Bog htio da mu se samo klanjamo rodio bi se kao kralj. Nego, to je Otajstvo života, koje nas danas kao možda nikada do sada poziva da prihvatimo život kao najveće otajstvo jer u njemu je sam Bog. To malo dijete u štali krhki je život, koji je Bogu sva milina. O tom i takvom životu, svjedoče nam danas dvije žene. Marija majka Isusova i njezina rođakinja Elizabeta.
Njihovo otajstvo života su njihova nerođena djeca. Elizabeta u proročkom zanosu govori Mariji: „Blagoslovljen plod utrobe tvoje.“ Njezina radost uzrokom je da je i u njezinoj utrobi zaigralo čedo. Te dvije jednostavne žene koje je povijest stavila u samo središte zbivanja, govore o svojim ženskim radostima kao najvišem stupnju, koje netko može doseći.
Marijin pohod Elizabeti “u Gorje, u grad Judin” Luka je prikazao da podsjeća na prijenos Kovčega saveza iz kuće Obed Edomove u Jeruzalem. Elizabetino pitanje “Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?”, podsjeća na Davidovo: “Kako bi mogao doći k meni Kovčeg Jahvin?”. Krstiteljevo radosno poigravanje u utrobi majke, podsjeća na Davidov religiozni ples pred Bogom. Radosno poigravanje podsjeća na starozavjetne tekstove u kojima je izraženo, glasno radovanje siromaha nad prisutnim spasenjem.
Igranje Elizabetina čeda u utrobi majke, znak je da Preteča prepoznaje onoga, kojemu će pripravljati put te mu se unaprijed podlaže. Elizabeta objavom Duha Svetoga doznaje za Marijinu trudnoću i radosno pozdravlja Mariju kao najblagoslovljeniju. Ovdje je Luka pod utjecajem hebrejskoga načina uspoređivanja u kojem nema superlativa kao oblika ali ima isticanje najboljih usporedbom s ostalima. Marija je najblagoslovljenija, zato što je “majka Gospodina mojega”.
Elizabeta je objavom doznala da je Marijino dijete obećani Mesija, koji već od djetinjstva počinje biti Gospodin. Među Židovima novozavjetnog vremena, veličina majke mjerila se važnošću njezina djeteta. Marija je najblagoslovljenija jer je majka djeteta, koje u najvišem stupnju ima udio na Božjem blagoslovu i dijeli ga ljudima.
Elizabeta nije od Marije saznala za događaj navještenja pa niti za Marijin pristanak. Napunila se o Marijinu dolasku Duhom Svetim i bilo joj je jasno što se događa.
O Mariji se kaže kako je pamtila sve te događaje i o njima u srcu razmišljala. To znači da joj nije odmah sve bilo jasno o njezinu sinu i o njoj samoj. Morala je vjernički istraživati i uvijek iznova prihvaćati volju Božju u promjenjivim događajima života. U tome nam je svima uzor i poticaj.
Zaharijina kuća bila je prema tradiciji u Ain Karimu, gradiću 8 km zapadno od Jeruzalema. Marija nije došla na piknik nego da bude na usluzi svojoj rođakinji pred porod i neposredno iza poroda. Otvorenost za suradnju s Bogom učinila ju je još otvorenijom za ljude, koji trebaju pomoć. Neka nam i u tome bude uzor.
Današnja četvrta nedjelja adventa oduvijek je bila u znaku Marije. Stoga, molimo Mariju da nam bude vodilja kroz otajstvo Božića te nam pomogne da shvatimo bit tako prekrasnog i ujedno toliko krhkoga otajstva Života. U kojemu je sva Božja milina te da osjetimo što znači, radost, toplina i svjetlo, koje nije tek nešto što smo si sami upriličili kao božićni ”štimung”, nego je plod milosti utjelovljenoga Sina Božjega.
fra Mate Tadić, OFM
