3. nedjelja Došašća

176

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

 

13. prosinca 2015.

 

1.Sef 3, 14-18a

(Ps) Iz 12, 2-3. 4bcd. 5-6

2.   Fil 4, 4-7

Lk 3, 10-18

UVOD

Osjećaj radosti je svojstven za čitavo vrijeme došašća, ali i općenito za cjelokupno kršćanstvo. To je sadržano u temeljnoj riječi kršćanstva euangelion – evanđelje, što znači Radosna vijest.
Temelj te kršćanske radosti jest uvjerenje i činjenica Božje prisutnosti, da je Bog uz nas, s nama i u nama. Pa i onda, kada to opipljivo ne osjećamo.

Ozračje koje posebno obilježava bogoslužje današnje, treće nedjelje došašća, koja se od starine zove »Domenica Gaudete“ – nedjelja Radujte se jest radost.

Dok čekamo skori dolazak Krista i najveći dar Boga čovječanstvu, pred ovaj sveti misni čin zapitajmo se pobjeđujemo li vjerom sve okove ovozemaljskoga života i jesmo li spremni, kada nam je teško, radovati se? Za sve trenutke kada nismo davali svjedočanstvo prave vjerničke radosti, iskreno se pokajmo.

 

HOMILIJA

Ruski književnik Ivan Turgenjev, koji je živio u 19. stoljeću pripovijeda: „Išao sam ulicom i zaustavi me star, oronuo prosjak. Upaljene suzne oči, pomodrijele usne, prljavi dronjci….. O kako je siromaština ružno oglodala, ovo nesretno biće! On mi je pružao svoju crvenu, otečenu, prljavu ruku…. Stenjao je, vapio za pomoć. Stao sam prekapati po svojim džepovima…. Nisam imao ni novčanika, ni sata, čak ni džepnog rupčića….. Ništa nisam ponio sa sobom.

A prosjak je neprestano čekao…. I njegova se pružena ruka pomalo tresla i trzala. Sav zbunjen, ne znajući što da učinim, snažno stisnuh tu prljavu, drhtavu ruku … ‘Ne ljuti se brate! Nemam ništa kod sebe, brate!’ Prosjak upre u me svoje upaljene oči. Njegove se modre usne nasmiješiše, pa i on meni steže ozeble prste.

‘Što ćeš, brate’, progunđa, ‘i na tom ti hvala! I to je milostinja, brate!’
I ja osjetih da sam i ja dobio milostinju od svojega brata.»

Apostol naroda sv. Pavao, poziva nas u današnjoj Poslanici Filipljanima: ”Braćo! Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4, 4)”. Tiha radost je temeljno ozračje vremena adventa.

U prvom današnjem čitanju knjige proroka Sefanije, grad Jeruzalem zove se Kći Sionska, dok se u Novom zavjetu pod tim promatra Crkva Kristova. Stoga bi pravilno tumačenje današnje riječi Božje bilo: ”Raduj se Crkvo Božja!”

Razlog radosti je Božja prisutnost među nama. Bog je u Crkvi utjelovljen na sakramentalan način. Božić je tek blagdan proslave toga utjelovljenja. Kada u adventu čujemo poziv: ”Gospodin je blizu!”, ustvari znači da je on tu – među nama.

Utjelovljen u Presvetom oltarskom sakramentu, potom u sakramentu ljubavi koja posebno dolazi do izražaja prema bližnjima i to onima koji su pogođeni križem siromaštva, osamljenosti, bolesti, nerazumijevanja.

Opečaćeni svojim slabostima pod kojima su pokleknuli, tako da i mnogi vjernici od njih okreću glavu. Današnja nedjelja Caritasa, poziva nas da u njima prepoznamo Krista, koji trpi i da im tako prilazimo.

Čovjek vjere nastoji uvijek, pogotovo u teškim trenucima i trenucima kušnje, naći uporište za pravu i istinsku radost. On nikada ne gubi nade – i to ga razlikuje od onoga koji nema vjere. Svoju nadu stavlja u Boga i ne pouzdaje se samo u svoje snage, mogućnosti i sposobnosti. Uvijek u sebi nalazi dovoljno milosne snage da se uhvati u koštac i s najtežim kušnjama, znajući da neće biti napušten.

»Gospodin je tu, u vašoj sredini« – govorio je Kristov preteča Ivan Krstitelj – »stoji uz vas, vi ga još ne poznajete, ali on je na djelu.« Na nama je da snagom vjere nastojimo protjerati strah iz svojih srdaca, strah od svega onoga što nas trenutno snalazi. Bog je blizu i u pravo će vrijeme uzeti našu pravednu stvar u ruke i spasiti nas. Imat ćemo ponovno razloga za radost, jer On će obnoviti sve ono što je razoreno, zatrovano, opustošeno – i oko nas i u nama.

Sve ono što je sada poremećeno, stavit će ponovno u red. On će uspostaviti pravdu i mir. Tko je pretrpio nepravdu, osjetit će da ga Bog nije napustio i opet će se radovati. Ali riječ je o radosti za koju treba imati spremno srce, sposobnost da je primimo, jer nije samo od ljudi.

U Evanđelju je riječ o mnoštvu, koje hrli k Ivanu Krstitelju. Pojedini slojevi društva Krstitelju postavljaju, tipično obraćeničko pitanje: »Što nam je činiti?« Ivan je konkretan i odrješit. Mnoštvu naroda poručuje: dijelite svoja materijalna dobra s onima koji oskudijevaju – potiče ih na dobrotvornost i solidarnost. Carinicima kaže: Ne zlorabite svoju službu i svoj položaj i ne bogatite se na tuđi račun – poziva na poštenje i pravičnost.

Vojnicima poručuje: Izbjegavajte svako nasilje, čuvajte sigurnost zemlje i budite zadovoljni svojom plaćom. Svima stavlja na srce da rade oko uspostave socijalne pravde, utemeljene na ljubavi i solidarnosti.

Upravo u tim Ivanovim porukama krije se pravi smisao priprave za Mesijin dolazak – kako onda, tako i sada. Biti radostan i zauzeto, solidarno, s ljubavlju čekati dolazak Spasitelja i njegova kraljevstva.

Crkva ljudima s ruba društva pomaže prema mogućnostima, preko Biskupijskih Caritasa za što idu i današnji misni prilozi. Naš samostan svakodnevno obilaze potrebnici i siromašni, kojima se prema mogućnostima pomaže od priloga što su ih vjernici dali za Kruh sv. Ante. Ne samo onima iz naše župe, nego iz drugih župa i krajeva. I ne samo katolicima, nego i ljudima drugih vjera i pripadnosti. Ipak ne može se pomoći svima koji su potrebni pomoći u onolikoj mjeri kako bi možda bilo potrebno, jer to je prvenstveno zadaća države i socijalnoh ustanova.

Ali uz materijalnu pomoć još je važnija ljudska potpora, stisak ruke, poticaj i potpora u nadi a neprocjenjiv je iskreni smiješak, raspoloživost slušanja i razumijevanja uz lijepu riječ. A nakon bilo kakve pomoći u čovjekovoj nutrini i dubini, rađa se osjećaj radosti, ispunjenosti i zadovoljstva.

Crkva je tu da ukazuje na potrebu pomaganja i socijalnu osjetljivost za najpotrebnije. Potičući na rješavanje, ali i da pokaže pravi odnos prema braći i sestrama koji su siromašni, bolesni, osamljeni, prezreni. Nije dovoljna samo materijalna pomoć, nego siromahe, bijedne i potrebite treba istinski prihvatiti kao osobe vrijedne poštovanja. Jer oni time nipošto nisu manje vrijedni kao osobe i ljudi ako su siromašni i slabijeg imovnog stanja. Tko svoga bližnjega promatra s prezirom i omalovažavanjem, taj je i sam sebe isključio iz ljudske zajednice, kako u humanom, tako i u duhovnom pogledu.

Kao nekada na rijeci Jordanu, tako i danas glasom Božje riječi, Ivan i nas poziva na obraćenje i promjenu života, jer Krist je tu, među nama. Kada govorimo o obraćenju, pomišljamo što je s našom prošlošću? Brišu li se naši grijesi i grješna prošlost? Neki ljudi pa i mnogi kršćani, Boga ponajprije shvaćaju kao suca, a ne kao Oca. ”Ako je tako, onda ću i dalje griješiti, a Bog kao dobri Otac će mi oprostiti”, kaže neodgovorni vjernik. To je znak da nije obraćena osoba. Istinski obraćenik Boga prihvaća za svoga nebeskoga Oca i žali ako ga je povrijedio, direktno ili grijehom braću ljude.

Budimo spremni vjerovati da već danas, trebamo biti iskreni apostoli Božje radosti za onoga koji je treba. A zar to nije krajnji cilj i plod Božića za čiju se proslavu pripravljamo?

 

fra Mate Tadić, OFM

 

Objavljeni članci:

 

 

Male zgode iz života velikih glazbenika (25) – Ludwig van Beethoven (3)

 

Bezgrješno začeće B.D. Marije

 

2. nedjelja Došašća

 

Obećanja

 

1. nedjelja Došašća

 

Život poput putovanja vlakom

 

2015. – do kraja LG B

 

2014.

PODIJELI