3. KORIZMENA NEDJELJA
28. veljače 2016.
Ps 103 (102), 1-4. 6-8. 11
2. 1 Kor 10, 1-6. 10-12
UVOD
Samom čovjeku je teško dati objektivan sud o sebi. Bilo da je riječ o vlastitom izgledu, nadarenosti ili sposobnostima, često se precjenjujemo ili podcjenjujemo. Osobito je teško biti objektivan kad je u pitanju vlastita moralna procjena. Čak i oni koji su činili najstrašnija djela, imali su visoko mišljenje o vlastitoj moralnosti.
Za pravilnu procjenu o tome kakvi smo potrebni su nam drugi. Uz sve ograde koje nosimo sa sobom i opterećenost grijesima naših međuljudskih odnosa i sve manjkavosti ljudske prirode o sebi ne možemo suditi iz glave, nego nam je potreban glas drugih. Isto je tako o procjeni vlastite moralnosti, potrebno poslušati i Božji glas.
Upravo je korizma povlašteno vrijeme kad dopuštamo Božji glas na nas.Na početku današnjega misnog slavlja otvorimo se Božjoj ljubavi i milosrđu da nas zahvate. Pokajmo se za svoje propuste i grijehe.
HOMILIJA
Nije samo naše vrijeme obilježeno kataklizmama, katastrofama i tragedijama poput potresa koji su zadesile Haiti, Čile ili mnogobrojna mjesta tijekom vremena. Nego je u svakom razdoblju povijesti bilo takvih mučnih trenutaka i događaja, pred kojima je zastajao ljudski um nesposoban da ih protumači.
Jednako su bili zbunjeni pred neprihvatljivim i tragičnim povijesnim događanjima i Izraelci, koji su ljudsku grješnost držali, mogućim uzrokom nedaća koje zadese pojedinca. Svako tumačenje je bilo podložno nesigurnosti u traženju mogućih odgovora. Evanđelist opisuje kako neki ljudi izvijestiše Isusa o tragediji, koja se dogodila kad je Pilat pogubio neke Galilejce. Htjeli su ga obavijestiti jer je i sam bio Galilejac, a zanimalo ih je čuti njegovo mišljenje o tom događaju.
Isus najprije ispravlja njihove zablude, da Bog kažnjava ljude dopuštajući prirodne tragedije i druga zla, koja jedni drugima nanose. Na krivi su način čitali znakove oko sebe i imali iskrivljenu sliku Boga u kojeg su vjerovali. To je bio dovoljan razloga da ih Isus pouči tvrdeći da spomenuti događaj, nije prouzročen nekim posebnim grijesima pa time nije bio ni kazna Božja.
I kao što je Isusove suvremenike zanimalo razumjeti i tumačiti događaje, tako i mi danas postavljamo mnoštvo pitanja, koja su još uvijek prožeta velikim nerazumijevanjem. Još uvijek je tajna zašto se mnoga zla događaju čovjeku, a zbog našeg nerazumijevanja i njihove tajnovitosti nismo lišeni napasti prebaciti odgovornost na one kojima se događaju ili na samoga Boga. A mi dotle, uza sve to što se događa, nastavljamo živjeti bezbrižno, ne misleći o kakvoći života koji nam je živjeti. Radije postavljamo pitanja o onome na što nećemo lako naći odgovore, umjesto da odgovore tražimo u sebi. Radije bismo da nam Bog polaže račune, nego da se mijenjamo, a tek kad budemo živjeli sukladno njegovoj riječi i volji, razumjet ćemo i pojave i znakove oko nas.
Mnogi od nas su sigurno postavili pitanje o tome zašto je Bog dopustio da se dogode potresi, kataklizme ili katastrofe. Malo je onih koji bi mogli dati pravi odgovor na to pitanje, dok mnoštvo ljudi o tome raspravlja i iznosi mišljenje. Opet ne znamo je li se itko obratio kad je čuo za nesreće i tragedije koje se događaju u svijetu, osim što je bilo onih koji su se udaljili od Boga ne mogavši razumjeti što se događa.
A tko od nas može reći da je potpuno obraćen i da više nema što raditi na sebi i da mu ne treba obraćenje? Tko može reći da mu Bog do sada nije dao dovoljno prigoda za obraćenje? Tko može reći da je iskoristio svaku prigodu i sve svoje snage, biti bliže Bogu i spasenju?
Bilo prirodne pošasti, bilo zla nanesena ljudskom rukom potvrda su i pouka da sigurnost postojanja ne možemo graditi na prirodi niti je polagati u ljude, jer ni priroda niti čovjek nemaju u sebi stalnost niti su izvor stabilnosti. Stabilnost može biti isključivo u Bogu čijem se zajedništvu prepuštamo, koji u svojoj ruci drži prirodu i ljude, ma kako im dao autonomiju kretanja prema određenim zakonima.
Zla koja pogađaju čovjeka, napose ona kojima čovjek zadaje bol, zagorčava i oduzima život čovjeku, kao što je činio Pilat, samo su znak da nismo dovoljno obraćeni. Takva će se zla i nadalje događati čovjeku i čovječanstvu, jer ih nikakav pravni ni društveni sustav ne može potpuno onemogućiti. Pa i kad bi ih onemogućio događalo bi se da onaj tko je na vlasti u ime poretka i sustava, uzima sebi za pravo prolijevati krv drugih ljudi ne podliježući nikakvim kaznama i odgovornostima.
Isus je htio da shvatimo kako su svi ljudi grješnici, uključujući svakoga od nas bez obzira hoće li se ili neće pogoditi neko izvanjsko zlo poput potresa ili prometne nesreće. Isto tako je istina da ćemo, prije ili poslije svi umrijeti ili kako bi Isus rekao, svi ćemo propasti. Velika je istina da zla koja se dogode čovjeku nisu plod Božje osvetoljubivosti ni sudačke strogosti, nego prije svega nestalnosti svijeta i vremena ili ljudske neodgovornosti.
Bog nas posebno ljubi i želi spasiti pa je zbog toga strpljiv prema čovjeku kao vinogradar, koji se trudi oko besplodne smokve čineći sve što je u njegovoj moći da bi dala ploda. Istina je da bi svaki od nas trebao događanja u svijetu čitati kao znakove upozorenja, koji nas vode prema obraćenju.
Ako tražimo sigurnost očito je da sigurnosti nema u zemaljskim stvarnostima, nego u ljubavi samoga Boga. Bog nije policajac koji čeka kad ćemo pogriješiti kršeći znakove da nas kazni, što nam svjedoči Krist koji je došao kao dokaz njegove ljubavi i strpljenja. Došao nas je poučiti čitati Božje znakove, dane za spasenje i da nas istrgne iz nestabilnosti zemaljskoga.
Pozvani smo graditi sigurnost na istinama od kojih je temeljna, da Bog ljubi čovjeka i čini sve da ga spasi. Obraćenjem pokazujemo da to činimo na ispravan način, čitajući znakove oko nas.
Možda smo se pobliže susreli sa životnom situacijom o čemu smo sigurno čitali u novinama, kad mladi čovjek strada u prometnoj nesreći i padne u duboku komu. Ne reagira niti se budi, mjesecima pa i godinama. Iako se čini da se nikada neće iz toga stanja probuditi, njegovi su roditelji i najbliži neprestano uz bolesnika. Pričaju mu, masiraju ga ili miluju. Događa se čudo da se nakon duge kome, bolesnik budi. Ne odustajemo od onoga koga volimo pa makar to drugi i učinili.
Čuli smo prispodobu o besplodnoj smokvi u kamenitoj Palestini s puno kamena i malo dobre zemlje. Smokva širi grane i tjera lišće, ali od plodova nema ništa. Crpi zemlju i zauzima mjesto plemenitoj lozi. Usprkos gospodarovoj volji da je se posiječe, vinogradar je strpljiv jer što su tri godine u životu jednoga drveta. Plodove će možda početi donositi u petoj ili desetoj godini.
A što reći o čovjeku i kada se može reći da je netko posve propao i ogrezao u zlu, nepopravljiv, opasan i do srži pokvaren? A mi često slične sudove, donosimo tako lako i olako. Temelj nasilja među mladima, bešćutnosti i bahatosti u privredi i politici, temelj sukoba u obitelji jest potreba za uvećavanjem vlastitih vrlina dok s druge strane tuđe pogrješke brojimo, umnožavamo i uvećavamo ne smatrajući njihove vrline vrijednima spomena.
Takve svoje protivnike smatramo nepopravljivima, nižima, zlima te ih čistimo, siječemo, osuđujemo i u srcu pokapamo još za života. Bog nam u liku vinogradara iz prispodobe, pokazuje svoju strpljivost, razumijevanje i ljubav.
Bog ne uživa u kažnjavanju grješnika nego strpljivo čeka da mu se obratimo i donesemo plodove dostojne obraćenja. Primjer smokve koja crpi sokove iz zemlje a ništa ne daje, treba nas potaknuti na pitanje dajemo li ili uzimamo više u životu – dok smo u dobi i okolnostima kad to možemo i trebamo.
fra Mate Tadić, OFM
