Isuse moj, oprosti, oprosti mi što mi TI NISI BIO DOVOLJAN. Šutljivi moj Isuse, u maloj, svetoj hostiji..
Zajedno sa velikim dijelom ovog ranjenoga svijeta, bauljam godinama tražeći nekoga/ nešto ‘konkretnije’, ili barem ‘ bržega djelovanja’.
Jedan dio ljudi ostavlja te da čekaš, sam i zaboravljen u tabernakulu, jer trče za skandiranjem i klanjanjem rulje, ne birajući sredstva kojima će do tih glasnih povika doći. Zaboravljajući da rulja nije oličenje odanosti i da brzo probavi svoje ‘idole’, ni ne stanu na pozornicu, a već su prevaziđeni i zaboravljeni. Rulja je već započela potragu za novim.
Drugi sumanuto traže ‘ baš posebnu’ zemaljsku ljubav bez Tebe, nalazeći redovno umjesto nje morbidnu i bijednu kopiju, sazdanu na bolesnoj posesivnosti, manipulaciji, mizernim igricama i samoj sebičnosti.
Treći Te ignoriraju na posebno perfidan način, koristeći se Tobom kao sredstvom za postizanje svojih ciljeva, ne vjerujući u stvarnu prisutnost Tvog presvetog Tijela i Krvi u maloj hostiji. Dok Te blaguju, kalkuliraju koliko redovan odlazak u crkvu doprinosi urednoj općoj slici o njima pred ljudima. Duša im s vremenom postaje pustinja, a život nepodnošljiva farsa.
Ja pripadam grupi društveno ponešto neatraktivnijih ljudi koji svoje rane misle vidati uz pomoć drugih ljudi. Kakve li samo blentave ideje ! Ostavljam Tebe i trčim prema još jednoj iluziji, jer je ‘opipljiva’, ima glas kojim laska i kida ono što je preostalo..Nije šutljiva poput moga Isusa, govor iluzije zvuči kao pjesma koja liječi ama baš sve moje rane !Dok se ne pretvori u svoj pravi lik, i ne proguta laki plijen, sa ciničnim osmijehom na strašnoj glavi.
Traju te naše gozbe i traju..Bučno je i prividno ugodno. Večerašnju Gozbu Velikoga četvrtka ili zaboravljamo, ili je se sjećamo tradicionalno, nažalost i folklorno. Ako i razmišljamo o Tebi, učiniš nam se poražen, ma sav samo od patnje..ta tko bi želio tome čovjeku doći 
Samo, ne shvaćamo mi da smo na tim svojim gozbama na kojima ne pozivamo Tebe, jelo upravo mi sami ! Već po svojoj naravi, upravo ono čime se najviše dičimo, donosi nam više ili manje brzu- ali sigurnu propast i ljude koji će nas oglođati do zadnje mrve onoga čime se tako bahato i sumanuto ponosimo-tijela, znanja, novca, društvenog ugleda..
A Ti, nepozvani, šutljivi Isuse i dalje čekaš ! Čekaš onaj naš najjači krik, kad nas bace na koljena, kad nam uzmu baš sve. Samo jedan vapaj Tebi dovoljan je da osjetimo zagrljaj tvojih probodenih ruku. Da čujemo, konačno, ono što nam gluhima oduvijek govoriš :” Ne plači više. I ja sam bio kao ti, prodan, izdan, svučen..I ja sam padao pod teretom križa. Samo jedna tvoja riječ kajanja, i Otac moj i ja obući ćemo te u bijele haljine kao snijeg. Ta mojom su krvlju oprane ! Dođi- čeka te Moja i tvoja Majka ! Znam da se sramiš, nemoj. Dok je Njeno bezgrešno srce gledalo kako kidaju moje meso bičevima i kako moja krv stvara lokve, sve su tvoje opačine već otkupljene i oproštene ! Dođi, da ti Duha svoga pošaljemo, da činimo sve novo . Novog čovjeka,novoga života. Dođi nam, to je naša jedina želja!
Marijana Perković
