2. NEDJELJA PO BOŽIĆU
3. siječnja 2016.
Ps 147, 12-13. 14-15. 19-20
2. Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-18 ili 1, 1-5. 9-14
UVOD
Božja ljubav prema svakom čovjeku i svim ljudima utjelovljenjem vječne Riječi, poprimila je ljudski oblik u vremenu i ljudskoj povijesti. Danas posebno molimo za mudrost, koja dolazi od Boga i za mudro srce.
Da nam ukloni mrenu grijeha s očiju našeg srca, da bi njegovu ljubav mogli prepoznati u određenim situacijama naše svagdašnjice. Stupimo pred Gospodina u tišini srca, moleći za oproštenje slabosti i grijeha.
HOMILIJA
Iz osobnoga iskustva znamo koliko su naše riječi krhke, prolazne, nedorečene, zle i površne. Ponekad se i kajemo zbog izgovorenih riječi, jer smo riječima nekoga uvrijedili. Pokatkad osjećamo i tugu što naše istinite riječi, drugi nisu prihvatili i primijetili nego jednostavno odbacili. Katkad znamo da smo trebali izgovoriti određene riječi, ali smo šutjeli zbog straha i stvaranja primirja.
Svima nam je isto tako poznata važnost očnoga vida, kako bi se na pravi način mogli snalaziti u prostoru i svijetu te doživljavati stvarnost koja nas okružuje, ljude i događaje. Iz prirodopisa znamo da posebno oštar vid od svih životinja ima orao. Ova ptica je stoga i simbol apostola i evanđelista Ivana.
Tko je Isus Krist za Ivana, otkriva nam Proslov njegova Evanđelja – kojega smo čuli u kojemu drugu božansku osobu – Isusa Krista, poistovjećuje s Riječju pisanom velikim slovom. Dok svi drugi vide djetešce u jaslicama, Ivan u tom nemoćnom stvorenju promatra samoga Boga i stvoritelja svega. Za to je uistinu potrebna velika osobna vjera, a ne ona koja se povodi za svima ostalima.
Za Ivana je Isus Riječ, smisao, vječna Očeva mudrost. Isus je zakon po kojem je sve nastalo i bez kojega nije postalo ništa. Drži da izvan Isusa ne postoji ništa i izvan njega nema života. A s druge strane u njemu je život i sve što postoji u njemu ima život.
Crkva pred nas ponovno i danas stavlja Ivanov proslov Evanđelja, kao i na sam dan Božića. Uvijek nas iznova doima svojom dubinom, snagom i širinom, pozivajući na slušanje i razmatranje njegove poruke. Poziva na uvijek novi susret s Božićem, neiscrpivim izvorom vjere. Taj se susret događa u tišini srca u gledanju duše prema Bogu.
Ljudski odnos prema Bogu svojevrsna je tajna, koja se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Ivan to opisuje u svom Prologu riječima: „Svojima dođe, njegovi ga ne primiše“. Cijela povijest Božje objave obilježena je ljudskim odbijanjem, koje je došlo do vrhunca u odnosu prema Isusu, Sinu Božjemu.
Čovjek lakše prihvaća vjeru koje ga očituju kao biće u traženju Boga, počela ili modela, nego što prihvaća da ne treba ništa drugo činiti nego iščekivati Božji dolazak. Jer Bog sve čini što treba da dođe k čovjeku. I nije to oduzeo čovjeku s ciljem da mu oduzme mogućnost hvastanja do kojih je dometa došao, nego radi toga što čovjek ne može nikad tako dobro Boga spoznati svojim nastojanjem, koliko može Bog učiniti da ga čovjek upozna svojim silaženjem u svijet ljudi, koje utjelovljenjem zadobiva puninu.
Veliki crkveni naučitelj i pisac sv. Augustin je izrazio čudo kršćanske vjere riječima: «U nekim sam knjigama platonista čitao – doduše ne doslovno, ali s istom svrhom i osnaženo mnogim argumentima da je u početku bila Riječ, da je riječ bila s Bogom i da je riječ bila Bog. Ali da je k svojima došao i njegovi ga ne primiše, a onima koji ga primiše dade vlast d postanu sinovi Božji, onima koji vjeruju u njegovo ime – to ondje nisam čitao. I ondje sam opet pročitao: da Riječ nije rođena od tijela, ni od krvi, niti voljom muškarčevom, niti voljom tjelesnom, nego od Boga. Ali da je Riječ tijelom postala i među nama se nastanila to ondje nisam čitao.»
Doista, tek po Božiću – po utjelovljenju Boga, biblijska je vjera specifična. Svjetske religije redom naglašavaju, čovjekov vlastiti napor da se dokopa Boga. U nekih se Bogu dolazi meditacijom, a u većini dobrim djelima. Međutim, kršćanstvo propovijeda Boga koji se ljudima objavljivao, a u potpunosti izrekao u svojemu Sinu Isusu Kristu, rođenom od djevice Marije u Betlehemu.
Zato se mi, koji ga primamo, ne strašimo prihvatiti ga kao svoga i po njemu primiti darove njegove punine, koje nam je svojim rođenjem, kao onaj tko je pun milosti i istine, donio i udijelio. Ne oprimo mu se, jer ne samo da od toga nemamo koristi budući da ga ne možemo izbaciti, nego imamo izravnu štetu kad ga odbijamo. On se trajno nastanio među nama da bismo se mi nastanili kod njega u nebu.
Uzeo je naše stanarsko pravo da bismo mi primili ono nebesko. Stoga, njega koji se među nama nastanio primimo i u svoj dom i u svoje srce! Dopustimo mu i u svome životu puno stanarsko pravo da događaj Božića ne bude samo kratkotrajni događaj liturgijske crkvene godine, nego da nam bude trajnost života koji se iz dana u dan napaja na njegovoj punini
Uz Božić dolazi slavljenje, jer se slavi više nego drugi blagdani. Slavimo Boga koji je radi nas postao čovjekom i sišao s nebesa na zemlju. Ne samo da je iskusio našu stvarnost, nego je i posvetio. Radosni smo jer u tomu vidimo početak našega spasenja i svoju blizinu s Gospodinom, koji nam se daruje. Božićno slavljenje je obilato jer počinje od liturgije, protežući se na naš dom i cjelokupni život. Ne samo da su uređeni izlozi prodavaonica, koji nas mame da trošimo i preko svojih mogućnosti, nego je uređen i naš dom, radna mjesta, radionice, ulice i trgovi. Uređena je i naša kultura božićnim pjesmama i običajima.
Sve je to međutim, jedan veliki zakulisni privid, jer ono vanjsko često puta može biti varka i nedostatak pravog sadržaja. Možda nam pokatkad i odgovara takva situacija, jer se je lakše sakriti iza običaja, nakićenog bora, ukusne hrane i skladnog pjevanja, nego dopustiti si pogođenost postojanjem drugoga i njegovom veličinom. Jer je Bog postao čovjekom i došao u dodir sa svakim čovjekom.
Koliko god nas Božić radovao on pred nas stavlja upite, koji se tiču naše čovječnosti i oplemenjivanja našega života. Jer je nekada lakše pobjeći od tih upita u običaje i kićeno slavlje. Neka božićno slavlje bude odraz naše duše!
fra Mate Tadić, OFM
