Druga nedjelja kroz godinu

168

2. NEDJELJA KROZ GODINU

17. siječnja 2016.

 

Ps 96 (95), 1-2a. 2b-3. 7-8a. 9-10a.c

2. 1 Kor 12, 4-11

Iv 2, 1-12

UVOD

Prije stotinjak godina proučavatelji Svetoga Pisma počeli su se zanimati za „povijesnoga Isusa“. Evanđelja opisuju Isusov život kao navještaj pod vidom našega spasenja, jer nisu tek običan povijesni životopis.

Bilo bi zanimljivo o Isusu znati neke potankosti i podatke o običnim životnim i svakodnevnim stvarima. Što je volio jesti? Je li kao dijete i mladić bio šutljiv ili razgovorljiv? Je li imao smisla za glazbu? Je li kao dijete bio omiljen među svojim vršnjacima?

U današnjem Evanđelju barem na trenutak više i bliže možemo, vidjeti Isusa u običnoj ulozi i situaciji. Na svadbi se veseli s uzvanicima i mladencima.

Da bismo i mi danas mogli dostojno proslaviti gozbu Jaganjčevu u ovoj misnoj žrtvi, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

 

HOMILIJA

Sve ono što koristimo i činimo u životu pa bile to obične i svakodnevne stvari, poprime novu i dublju dimenziju. Tako čokolada ili zlatni lančić koji nekom darujemo u znak prijateljstva i ljubavi, nemaju samo vrijednost novca ni cijene koju nose kao uporabni i prodajni predmeti. Čokolada prestaje biti samo čokolada, a lančić prestaje biti samo zlato te ukoliko je kao dar darovan u iskrenosti duše, nema samo vrijednost koju je imao u trgovini. Naprotiv, poprima daleko veću vrijednost i važnost, ovisno o mjeri ljubavi koja je u njega stavljena.

Onaj tko daruje s ljubavlju i poštovanjem, daje dotičnom predmetu i dio sebe iz čega vidimo da ne određuje novac, već osoba – vrijednost predmeta u danoj situaciji. Spomenuti dar dodatnu vrijednost i značenje može poprimiti i stvarno poprima, ukoliko je primljen sa zahvalnošću. Uostalom, primiti dar a ne primiti ga i kao znak pažnje i ljubavi, primajući s njim sadržaj darovateljeva srca, sigurno nema velikog smisla, vrijednosti niti pravoga značenja.

Sve što je rečeno za predmete, vrijedi i za ljudska djela. Djelo nije samo izvanjska radnja, niti vrijedi koliko bi se moglo novcem procijeniti. Naprotiv, vrijedi onoliko koliko je snage i životne prisutnosti u nj unio onaj tko ga je izvršio, kao i onaj kome je bilo upućeno. Štoviše, stvari ili djela mogu postati prihvatilište Božje prisutnosti i poslužiti svrsi, koju je on odredio. Time poprimaju još mnogo veću vrijednost nego je imaju po sebi, pa čak i od onoga što bi im mogli ljudi pripisati.

U ljudskim razmjerima djelo ili znak mogu zadobiti dublju znakovitost i očitovati veću svrhovitost. Isto vrijedi i kad se Bog njima posluži da očituje svoju prisutnost, preko njih izrazi volju ili uputi poruku.

Nešto slično sv. Ivan govori u današnjem Evanđelju, opisujući Gospodinov početak javnog djelovanja u Kani Galilejskoj. Tu je na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino, da bi onda ponudio i svoje tumačenje ovoga što se dogodilo ističući: „Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.“

Na samom početku Sveto Pismo nas u knjizi Postanka, izvještava da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. A prva zapovijed je da se plode i množe, što nije zanijekao niti prvi čovjekov grijeh do današnjega dana.

Današnja nam Božja riječ nudi prigodu da razmislimo o braku i obitelji, koji su po Božjem promislu osnova ljudskog društva. Slušali smo u evanđeoskom izvješću, kako je Isus bio na jednoj svadbi u Kani Galilejskoj da bi počastio i razveselio mladence. Isus je na svadbu došao sa svojim učenicima i majkom.

Očito je da se ponašao na svadbi, kako se ljudi u tim prigodama inače i ponašaju. Jeo je, pio, veselio se i pjevao s ostalima, a vjerojatno i igrao jer se to kod Židova podrazumijevalo. Samo oni ljudi koji nedovoljno i površno poznaju kršćanstvo ili nisu dobronamjerni, mogu tvrditi kako ono prezire zemlju i sve na njoj, a samo za nebom teži. Mi znamo i vjerujemo da je kršćanski navještaj radosna – vesela vijest. Krist nije smatrao da će zbog toga trpjeti, njegova propovjednička služba. Sve Božje stvorenje je dobro, a loše je način na koji ljudi uzimaju Božje darove.

Kad je svadba bila u najljepšem tijeku, teška je briga obuzela domaćine jer je ponestalo vina. Možemo možda razumjeti da je Isus liječio bolesne, umnažao kruh i ribe, mrtve uskrisivao vraćajući im život.

Ali nam se možda vino čini čistim luksuzom?! A to strogima bode oči, što je prvo zapazila Isusova majka. Znamo kako je to neugodna situacija kad na vrhuncu slavlja, nestane vina koje razveseljuje srce čovječje. Jer se neke stvari i proslave ne mogu ponoviti! Jer će na taj način ostati mrlja na mladencima za cijeli život.

Isus je učinio znamenje, poslužio se ljudskom stvarnošću unoseći u nju svoju božansku prisutnost. Iz toga proizlazi čin dostojan Božje veličine da u njega povjeruju njegovi učenici. Za njega vrčevi s vodom nisu imali samo vrijednost vrčeva i vode, već ih je znao iskoristiti da i po njima oda slavu Bogu.

U njih je unio svoju božansku prisutnost te je vodu pretvorio u vino, što običan čovjek ne bi ni pokušao. Prizemljeno bi posude za čišćenje i vodu, koristio isključivo za čišćenje. Isus, naprotiv, zna i takvu stvarnost iskoristiti za svoj božanski plan, uzdižući stvorenu stvarnost do te mjere da je preobrazi. Njegovo djelovanje ujedno je postalo i znak božanske prisutnosti da bi njegovi učenici, kao i svi sustolnici mogli u njega povjerovati.

Isus na majčinu molbu kao da nije htio poslušati, jer eto još nije došao njegov čas za nastup i čudesne znakove. Ali ipak čini te pretvara vodu u vino. Riječ je o ljubavi koju Bog ima prema nama, kako bi je i mi imali jedni za druge.

Vjerujem da se i svatko od vas na proslavi vjenčanja, ponaša normalno poput Isusa. A neobično bi i čudno bilo kad bi netko bio osamljen, tužan, ništa ne bi jeo, pio, niti se veselio s uzvanicima i mladencima. I proslava Svete mise je proslava Kristove misne žrtve. I zar nije neobično i čudno kad se netko na tom slavlju dosađuje, ne raduje se, šuti, ne pristupi stolu Gospodnjemu u svetoj pričesti. Upravo smo ovom prigodom pozvani to sebi posvijestiti i činiti.

Krist jedinstvo dvoje ljudi u ženidbi, uzdiže na uzvišeni stupanj sakramenta. Zato smo i mi kršćani, pozvani čuvati zajedništvom i svetost braka i obitelji. Pozvani smo se zauzimati i sve činiti da naše obitelji budu, temelji Crkve i društva. Kako bi naše obitelji i narod, bili duhovno obnovljeni!

Jednako tako, danas nam ne bi trebala promaći uloga Marije, koja se spominje u Evanđelju. Mariju, koju smo navikli doživljavati u ozračju Kristova evanđelja kao skromnu, samozatajnu i šutljivu. Ivan nam je danas predstavlja kao ključnu osobu, koja ne samo da zamjećuje kako nešto nije u redu jer je ponestalo vina, nego kao onu koja posreduje: ”Što god vam rekne učinite”.

Tu Mariju vidimo kao posrednicu i zagovornicu, koju će Crkva prepoznati kao posrednicu milosti. Ivan je Mariju vrlo dobro poznavao, jer ju je po Isusovoj smrti uzeo k sebi i dohranio, kako nas izvješćuje Evanđelje. Marija želi pomoći, ali zna da ne može ona sama pa se zato obraća svom Sinu kojega je već dobro upoznala i zna da mu se može obratiti u svakoj potrebi.

Papa sv. Ivan Pavao II. u enciklici „Redemptoris mater“ (Otkupiteljeva Majka), kaže: “Majka Kristova predstavlja se pred ljudima kao tumač sinovljeve volje, kao tumač uvjeta što ih treba ispuniti da bi se mogla očitovati spasenjska sila Mesijina… Tako se u Kani pojavljuje Marija kao ona koja vjeruje u Isusa. Njezina vjera izaziva prvo Isusovo ‘znamenje’ i tako pomaže da se pobudi vjera učenika” (br. 21). Papa naziva Mariju prvom Isusovom učenicom, jer je bila spremna učiti od odrasloga Krista te potiče druge na učenički hod s Isusom.

Uskoro započinje i Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Pozvani smo uključiti se spremno molitvom za jedinstvo svih kršćana, kako bi se jednoglasno slavilo Krista.

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI