Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije o školskom obrazovanju, obitelji u zakonskim odredbama i „Istanbulska konvencija“ rezultirala je zanimljivim naslovima članaka hrvatskih pisanih i internetskih medija. Istaknut ću samo meni najdraže naslove i članke:
- Biskupi se svim silama obrušili po Istanbulskoj konvenciji, a ne paše im ni informatika u školi (Tportal)
- Hrvatski biskupi: Istanbulska konvencija uvodi rodnu ideologiju, kurikulum prenaglašava informatiku (Novi list)
- Samo smo njih čekali: biskupi smatraju da se previše naglašava važnost informatike u školama. Podsjećaju na vjeronauk (Telegram)
- Biskupi o kurikularnoj reformi: previše se naglašava informatika, vjeronauk je važan (Index)
- Hrvatski biskupi protiv Istanbulske konvencije: plemenito je braniti žene od nasilja, ali neprihvatljiva je kolonizacija koja zadire u naš identitet (Jutarnji list)
- Previše se ističu informatika i tehnologije, a vjeronauk i povijest su iznimno važni: evo kakvo obrazovanje žele hrvatski biskupi (Slobodna Dalmacija)
Isticanje naslova u prvi plan opravdano je raznoraznim istraživanjima koja kažu da prosječni čitatelj eventualno pročita naslov, pogleda koju sliku i istaknuti dio teksta, pa onda, ako ga to dovoljno zaintrigira, odlučit će se i potrošiti dvije-tri minute svojeg dragocjenog vremena kako bi pročitao cjelokupni novinski izvještaj ili članak na portalu. Meni je osobno naslov Telegrama najdraži, i svaki čitatelj i čitateljica ovog teksta može sebi izabrati najdraži naslov. Slobodno.
Opravdanost isticanja ovih naslova je još i veća kada se ukaže na to da su tekstovi u svim medijima, izuzev Jutarnjeg, ujednačeni (radi se o c/p tekstovima, što hoće reći da su svugdje isti, identični) i autentično prenose sadržaj Pisma biskupa. Jasno se onda uočava manipulacijski kontekst i potencijal ovih naslova. No, ovdje se ne želim baviti naslovima, medijima i njihovom manipulacijom. Ovdje želim ukazati na određene momente, koje možemo promatrati i kao znakove vremena, suvremenog društvenog i javnog konteksta, prvenstveno pluralnog demokratskog društva i pozicije naših biskupa u istome, a povod je upravo ovo Pismo biskupa.
Biskupi u svojem pismu, koje je službeno očitovanje Crkve u Hrvata na konkretne društvene teme, primarno obrazovanje i rasprava o Istanbulskoj konvenciji, ne ističu nikakve nove ili epohalne činjenice ili stav, ili, kako bi se to dalo zaključiti iz naslova (ali ne i iz sadržaja) gore navedenih članaka, oštre stavove. Oni ustrajno ponavljaju određene stavove koje zastupaju jasno i nedvosmisleno, a to su: inzistiranje ne odgojnoj ulozi škole (odgoj za vrjednote) i ulozi roditelja u tom procesu; važnost humanističkog pristupa i temelja u obrazovanju (razvijanje kritičkog mišljenja); mogućnost izbora u skladu sa svjetonazorom i vjerovanjima roditelja i djece (nadasve u biranju modula i sadržaja tih modula unutar Zdravstvenog odgoja). Pozicija službene Crkve, kada je obrazovanje u pitanju, je jasna i nepromijenjena te nedvosmisleno ustraje (opravdano) na isticanju vjeronauka upravo u kontekstu odgojne uloge obrazovnog sustava. Reći da informatika, robotika ili koji drugi tehnički predmet, izravno ne doprinosi razvijanju kritičkog mišljenja i odgoju za civilizacijske vrijednosti (koje su by the way, u najširem smislu te riječi, kršćanske) nije ništa novo, niti ništa krivo. No, ipak je ovaj moment snažno naglašen u navedenim naslovima, kao da su biskupi izrijekom protiv informatike. Na kraju, procijenite sami je li stav biskupa prihvatljiv ili ne: „Smatramo, stoga, da prenaglašeno isticanje informatike i tehnologije kao jezgre kurikuluma neće puno pomoći u razvoju komunikacijskih vještina, a niti u poticanju neovisnog stvaralačkog razmišljanja. Dapače, pogodovat će većoj ovisnosti i podložnosti brojnim mogućim manipulacijama. Posljedice toga naročito su vidljive u zastupanju iskrivljene antropologije i pokušaju da ju se nametne pomoću sustava obrazovanja.“
Drugi moment se tiče pozicije i stava Crkve u Hrvata po pitanju Istanbulske konvencije. I on je jednak, nepromijenjen. Vjerodostojan, za razliku od demokršćanskih političkih snaga koje su kroz posljednjih 20 godina provodili sve, samo ne demokršćanska načela u kontekstu političke prakse. U tom smislu biskupi ističu svoju zabrinutost oko mogućeg prostora, koji bi se ratifikacijom Konvencije mogao otvoriti, a koji ide u smjeru promicanja ideologije koja „ima nakanu promijeniti same antropološke temelje poimanja obitelji“ i koja, zbog nedovoljno jasnih pojmova, na „mala vrata uvodi rodnu ideologiju u naše društvo.“ Svoju zabrinutost biskupi, opravdano, ističu i kada je u pitanju ispovjedna tajna, zbog spornog članka 28. Konvencije.
Smatram da kroz ova tri momenta (medijske naslove, stav prema obrazovanju i Konvenciji), koje možemo promatrati i kao „znakove vremena“, možemo uvidjeti u čemu se sastoji ova sintagma iz naslova: hrvatski biskupi na ledu.
Kao prvo, radi s o tome da se biskupi nalaze na ledu i da im je neugodno zbog toga. Možda im je jednostavno samo hladno, možda ne umiju klizati, a možda niti nisu opremljeni za avanturu klizanja (moraju li klizati uopće, kad su već na ledu?). Što god bilo, situacija nije ugodna, ni za biskupe, pa onda ni za nas koji se smatramo njihovim stadom. Vjerujem ipak da naši biskupi razumiju svijet u kojem žive, u kojem svi živimo. Vjerujem da razumiju ovu nesklonost medija koji prizemnim manipulacijama pokušavaju dodatno poljuljati povjerenje društva i pojedinaca u njemu u instituciju Crkve, u njeno vodstvo kada je u pitanju područje morala, nauka, pa i obrazovanja i drugih javnih politika. Ono što me pak iznenađuje i što mi nije jasno, jest, u ovakvom kontekstu hrvatskog društva, inzistiranje HBK na pastoralnom modelu kojega svaki iole ozbiljan pastoralni teolog zadnjih 15tak godina iskreno kritizira i nudi alternativna riješenja. Mislim da bismo pukom promjenom pastoralnog modela mnogo dobili (prostora, mogućnosti, metoda rada…) poticaj da se krene u temeljitu obnovu društva i kulture (naprosto jer je takav presjek društva). No, ovo inzistira dodatni napor koji bi onda bio potreban. Napor u svakom smislu. A čini mi se, nažalost, da našim biskupima odgovara (iako mi nije jasno zašto!) ovakav status quo.
Ovo se možda jasno može vidjeti i u ovom Pismu, kada na jednom mjestu biskupi ističu zabrinutost oko nastojanja tumačenja pojmova koji se mogu naći u Konvenciji i izrade nastavnih materijala o pitanjima sadržaja Konvencije koji bi se trebali inkorporirati u obrazovni sustav. Imam dojam, čitajući ovakve formulacije, ali i slične formulacije nekih drugih društvenih aktera, da biskupi (posredno ili neposredno, pa onda i drugi) nisu spremni bdjeti nad društvenim procesima (definiranja, tumačenja…), koristiti sve mehanizme koji su im/nam na raspolaganju kako bi ispravna antropologija bila temelj tumačenja i definiranja tog sadržaja. Kao da je lakše i jednostavnije, iz udobnosti svog naslonjača, komentirati, kritizirati i braniti određene stavove, mišljenja i prakse, a ne uhvatiti se u koštac s njima, sa krivim stavovima, mišljenjima i praksama (koje su između ostalog, utemeljene na drugim, „krivim“ antropologijama) i onima koji ih propagiraju i zagovaraju u kontekstu pluralnog demokratskog društva. Pa i jest, ali to nije niti poslanje niti smisao, prvo mene kao čovjeka, građanina, pa ni kršćanina/katolika, pa tako ni institucija i ljudi koji te institucije predstavljaju. Iako biskupi i u ovom Pismu pozivaju na javnu raspravu, mislim da to nije dovoljno, nego bi trebali sami krenuti s javnom raspravom – dati im/nama primjer. Jedan smo već proveli, svi zajedno, i tako doprinijeli jasnom definiranju braka, utemeljenog na ispravnoj antropologiji. To je smjer u kojem moramo zajedno raditi!
Stoga bih iskoristio ovaj tekst kao još jedan poziv biskupima da pristupe redefiniranju pastoralnog modela (na razini HBK, jer smatram trenutni model prvom preprekom nekog drugačijeg mogućeg pristupa društvu i društvenim problemima) i da se konačno uhvate u koštac s problemima koji su se u našem društvu nakupili. Potpuno podržavam ovakav način djelovanja (slanje Pisama i slično), ali smatram, ako želimo graditi zajedno pravednije društvo, potrebno je mnogo više. Krenimo sa sobom – budimo promjena kakvu želimo vidjeti u društvu.
Bruno Petrušić, lic.Theol
