PREDGOVORI
Riječ koja ostaje
Pred čitateljem je nova zbirka izabranih pjesama Ivana Bradvice naslovljena Puna
osviještenost. Oblikovana je kao osobno, duhovno i moralno svjedočanstvo. U njoj autor iz
vlastitoga životnog iskustva progovara o čovjeku, vjeri, obitelji, domovini, prirodi i
svakodnevici, nastojeći u jednostavnoj riječi pronaći dublji smisao postojanja.
Ove pjesme nose ton ispovijedi, molitve, opomene i zahvalnosti. Njihov je tematski raspon
širok: od ljubavi, nade, istine i slobode do domoljublja, zavičaja, nasljeđa i odgovornosti
prema drugima. Polazeći od običnih motiva – vode, jabuke, koraka, svijeće ili sunca – pjesnik
ih pretvara u znakove unutarnje potrage, savjesti i moralne mjere.
Posebno mjesto zauzimaju pjesme posvećene Hrvatskoj, Hercegovini, vjeri i obiteljskom
zajedništvu. U njima domovina nije samo prostor, nego uspomena, korijen, rana, nada i
zavjet. Autorov glas pritom ostaje neposredan i smiren, usmjeren prema očuvanju onoga što
smatra trajnim: riječi, vjere, obitelji, naroda, prirode i dobrote.
U ovoj se pjesničkoj cjelini jasno osjeća autorova potreba da riječ ne bude samo izraz, nego i
svjedok. Ona je za njega trag unutarnjeg promišljanja, moralnog stava i životnog iskustva.
Stoga se pojedine pjesme mogu čitati i kao kratke meditacije o čovjekovu mjestu u svijetu: o
njegovoj odgovornosti pred drugima, pred prirodom, pred naslijeđem i pred vlastitom
savješću.
Zbirka se može čitati i kao duhovni dnevnik čovjeka koji promatra život kao dar, obvezu i
put. U tom se pogledu Puna osviještenost ne zaustavlja na osobnom iskustvu, nego ga širi
prema općim pitanjima smisla, odgovornosti, ljubavi, prolaznosti i vječnosti.
Važna je i autorova sklonost ponavljanju, nabrajanju i jednostavnoj rečenici. Takav izraz ne
teži ukrasnosti radi same ukrasnosti, nego ritmu misli koja se vraća bitnome. Ponavljanjem
ključnih riječi – ljubav, život, istina, mjera, riječ, domovina, Bog – pjesnik gradi vlastiti sustav
vrijednosti i poziva čitatelja da ga ne primi površno, nego strpljivo, kao govor čovjeka koji iz
iskustva nastoji izdvojiti ono trajno.
Pjesnički jezik pritom ostaje blizak svakodnevnom govoru, ali ga ritmom, ponavljanjem i
simboličkim naglascima uzdiže u prostor osobne molitve, opomene i duhovnog svjedočenja.
Pjesme su poredane abecednim redom, što čitatelju omogućuje slobodnije kretanje zbirkom i
lakše vraćanje pojedinim motivima. Među naslovima se posebno izdvajaju Vječni temelj,
Smisao života, Sreća, Pjesma nade, Korak, Draga Riječ, Ja sam voda, Moja Hercegovina,
Domovino moja i Zašto pjesnik piše?, jer sabiru temeljne silnice autorova pjesničkog svijeta.
Ova zbirka ne nudi samo pregled pjesničkih tema, nego i svojevrsnu mapu autorove duhovne
orijentacije. U njoj se susreću osobna ispovijed, domoljubna osjetljivost, vjerska misao,
obiteljska zahvalnost i opomena čovjeku da ne izgubi osjećaj mjere. Autor pritom ne piše iz
udaljene promatračke pozicije, nego iz neposredne uključenosti u život, svjestan da se
dostojanstvo čovjeka potvrđuje u svakodnevnim izborima, riječima i djelima.
Čitatelj će u ovim pjesmama prepoznati i napetost između osobnoga i općega: autor polazi od
vlastite biografije, zavičaja, obitelji i vjere, ali ih ne zatvara u privatnost. Naprotiv, od njih
oblikuje širi govor o ljudskoj potrebi za smislom, pripadanjem, mirom i nadom. Upravo zato
ova zbirka može biti bliska različitim čitateljima – onima koji u poeziji traže duhovnu potporu,
onima koji čuvaju sjećanje na zavičaj, ali i onima koji u jednostavnoj riječi žele pronaći
poticaj za promišljanje vlastita života.
Zaključno, ova knjiga poziva na pažljivo i mirno čitanje, ali i na tiho otvaranje srca. Ona
čitatelja ne vodi samo kroz pjesme, nego ga postupno uvodi u prostor unutarnjeg sabiranja –
ondje gdje se susreću istina, zahvalnost, ljubav i ona puna osviještenost u kojoj autor
prepoznaje put čovjekova dostojanstva. Upravo zato ne završava posljednjom pročitanom
stranicom već nastavlja živjeti u čitatelju kao tiha svjetlost dobrote, kao poziv da se riječ ne
primi samo očima, nego savješću i srcem.
Dr. sc. Željka Lovrenčić
PJESMA KAO MELEM SLOVA I MOLITVA
Ivan Bradvica je prvim zaveslajima književnim vodama zaplovio kroz poetske valove
misaonih brzaca, zapjenjene metaforama, prijetećih virova neizbrušenosti i
nedorečenosti stihovlja koje zuri umirujućim bonacama. Nakon više okušaja
pjesnikovanja, svoje je zbirke počeo osnaživati mudroslovicama, koje najdublje tajne
života ozrcale (i „osrcale“) u najkraćim aforističkim biserima, i te su maštovite
uknjižene simbioze stiha i mudrosnica nudile čitatelju dvojstvo slavina/česmi
poetskog napoja i duhovnog naboja. Slijedilo je objavljivanje deset zbirki osebujnih,
autorski prepoznatljivih, naslovljenih osmislica, zapisavši ih više od četrnaest tisuća,
da bi nakon dvadeset tiskanih naslova autor odlučio odraditi malu Inventaru svoga
lirskog stvaralaštva i prirediti zasebne izbore pjesama i aforizama.
I evo nam u rukama izabranih Ivanovih stihova, s odabrana 63 abecednim redom
posložena pjesmotvora za koje autor smatra da najbolje omeđuju prostore njegova
poetskog kozmosa. Zbirka okuplja pjesme koje odišu životom, prirodom, vjerom,
nadom, ljubavlju, prolaznošću, domovinom, tradicijom… očvršćujući temeljne ljudske i
moralne vrijednosti. Autor često razmišlja o smislu života, dobroti, slobodi, uljudbi,
toleranciji, strpljivosti, obitelji, potomstvu, odgovornosti i odnosu čovjeka prema Bogu
i zajednici. Stihovi su kratki, jednostavni, često i jednorječni, refleksivni, često uvijeni
u akademsko ruho, i prožeti optimizmom te pozivaju na poštovanje života. To su
male molitve za ljubav, mir i sreću u treptajima vječnosti, kao sto je primjerice
bogobojazna pjesma "Zahvala". U pjesmi "Vječni temelj" Ide i korak više te Deset
Božjih zapovijedi nadopunjuje s pet svojih ne bi li ljudi živjeli humanije iskrenije,
poštenje…
U slobodnom stihu ne siluje rimu, ali ima pjesama s nagomilanim srokovima, i do šest
uzastopnih čak daktilskih rima. U zbirci se ističu domoljubne pjesme te one
posvećene rodnom hercegovačkom zavičaju, a možemo je čitati i kao mali brevijar
hrvatske povijesti i kulturne baštine (stihovi posvećeni alkarima, stećku, gangi ili
blaženiku Stepincu)… Poneke su pjesme zapravo mali filozofski ogledi o etici koje
pjesnik piše u obliku stihova, dodatno ih uklapajući stege rime s jekom naslijeđenoga
pučkog pjesništva, katkada dosežući začudni sklad, a ponekad mi se učini da bi bio
sretniji ishod da se odustalo od srokovanja. Svaki pjesnik se, pa i Ivan, voli igrati pa
je više pjesama blisko brojilicama i brzalicama, a pjesma "Križ" (s tim akrostihnim
podnaslovom) je i grafički ustrojena kao raspelo. Veličanstvena je Ivanova misao o
Ljubavi kao sutvorcu bezgraničnog Svemira (Stvoritelja i Stvoriteljice / dvaju lice
Ljubavi) u pjesmi "Autoportret".
U programatskoj pjesmi "Zašto pjesnik piše?" lirik naznačuje kako je od
neodgovorivih odgovora važnije postavljati prava pitanja (Pjesnik je svih pitanja
sjeme), kako je on spisateljski tèžak s redovitom intradom riječi (Dnevni nebeski
plodovi), i da se s kopanjem olovkom po bitku rijetko usrećuju (Zadovoljan skoro
nikad). Unatoč tome, autoru ostaje pjesma kao lijek, utjeha, melem slova i ufanje.
Mladen Vuković
