2.USKRSNA (BIJELA) NEDJELJA – A –

174
FOTO: Fra Mate Tadić

 

  1. travnja 2017.

 

  1. Dj 2, 42-47

Ps 118 (117), 2-4. 13-15. 22-24

  1.  1 Pt 1, 3-9

Iv 20, 19-31

 

UVOD

Sportaši često govore – i to s pravom, kako je lakše postati prvak, negoli to mjesto zadržati i sačuvati. Takvi i mi počesto znamo biti u našem svakidašnjem životu. Koji put se lako i brzo oduševimo, krenemo s ciljem činiti velike pothvate i djela. A onda se nakon nekoga vremena umorimo i na sve to još brže zaboravimo. I sami smo svjesni da nam je potrebno, više postojanosti i ustrajnosti u dobru. Upravo nam o tome danas, govori riječ Božja.

Nakon Kristova uskrsnuća oblikuju se prve zajednice kršćanskih vjernika po tadašnjem poznatom svijetu, koje povezuje vjera u uskrsnuće. Nastavljaju Kristovo djelo živeći u jednostavnom zajedništvu, lomeći kruh i čineći djela ljubavi prema potrebnima. Slušajući iz Lukina izvješća o prvoj kršćanskoj zajednici, zapitajmo se što nam je danas zajedničko s njima?!

Zamolimo uskrsloga Gospodina da očisti i obnovi naša srca od svega što u našem životu i djelovanju, ljudima oko nas zastire pravo Kristovo lice. Kako bi nam ova sveta misna otajstva bila plodonosna, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.     

 

HOMILIJA

Želimo li da nešto bude svečano i čisto ponajčešće ćemo upotrijebiti bijelu boju, bilo da se radi o košulji, stolnom prekrivaču ili vjenčanici. I kod uskrsnoga slavlja, bjelina označava Kristovu uskrsnu pobjedu. Jer je bjelina boja praskozorja i svitanja za novi dan, kao i za novi susret s nebom.

Današnja nedjelja, poslije blagdana Uskrsa, očito, još ima njegove jasne oznake. Ona se isto tako naziva Mali Uskrs ili Bijela Nedjelja. Ali ne zbog toga što je proljeće i jer se sve zeleni, što je sve oko nas u cvatu i jer nas okružuje lijepi miris cvijeća. Nego u prvom redu zbog toga što su oni koji su se krstili u uskrsnoj noći na Veliku Subotu primili bijele haljine, nosili ih osam dana te bi ih danas pospremali. Novokrštenike su te bijele haljine, podsjećale na krsnu čistoću i nevinost. Krštenjem su postali djeca i prijatelji Božji, a obveza im je bila, cijeloga se svoga života boriti za čistoću i jačati prijateljstvo s Bogom.

Na neki način to je i nama označila bijela košuljica, koju je krstitelj stavio na prsa kod našega krštenja. U naše su se ime roditelji i kumovi obvezali boriti kroz život za čistoću srca i zajedništvo s Bogom  u Isusu Kristu. To je i svatko od nas slobodno potvrdio, kod sakramenta krizme. Kao kršćani dužni smo i dobili smo zaduženje da se zalažemo za Božju istinu svjedočeći je svijetu i u svijetu. A to su mir, ljubav, dobrota, Božje zajedništvo.

Sakramenti poput Krštenja, Krizme i Svete pričesti nas povezuju u zajedništvo s Bogom i s ljudima. Po njima postajemo kvalitetniji i duhovni ljudi, koji prenose Božje Riječi, sve ono što nas u nutrini srca usrećuje, osobno obogaćuje, kao i one s kojima živimo. Samo druženje i zajedništvo, ljudima mogu donijeti bolji život, smisao i cilj koji im je postavljen.

U današnjem odlomku Djela apostolskih, opisuju se počeci kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako su kršćani tada bili malobrojni i nepoznati od samih su se početaka razlikovali od ostalih. Židovi su bili većina te su živjeli prema svojim drevnim vjerskim uredbama. Židovi su uz pogane koji su im se stavili u službu, živjeli slobodoumnim grčko-rimskim načinom života. Često se očitovao u beskrupuloznosti i moralno dvojbenim načelima.

Jeruzalemskim kršćani kako veli današnje čitanje, „bijahu postojani u nauku apostolskom“. Nisu se dali zabljesnuti niti zavesti, glasnom i utjecajnom većinom koja ih je okruživala. Znali su u čije su ime bili kršteni.

U današnjem se vremenu mnogi priznaju katolicima i razmjerno je veliki broj onih koji traže sakramente (Krštenja, Prve pričesti, Krizme, Vjenčanja), obreda crkvenoga sprovoda. Očito je ipak da mnogi žive, mimo kršćanskih načela. Za mnoge nedjeljna Misa nije bitna, dok se Božje zapovijedi shvaćaju kako kome odgovara.

Kako god to izgledalo nemoderno, mi kršćani želimo i živjeti kršćanski. Želimo poštivati nedjelju, svoje roditelje, želimo praštati, činiti dobro svakome čovjeku.

Za prvu kršćansku zajednicu se veli da je bila postojana u lomljenju kruha. Redovito bi se okupljali nedjeljom na Euharistiju. I bilo je nezamislivo da bi netko propuštao nedjeljne Svete mise. Jer bi to bilo kao kad netko iz lijenosti i hira ne bi došao na svadbu najboljem prijatelju. Židovi su svetkovali subotu, dok su kršćani slavili nedjeljnu Euharistiju. Pogani su opet imali svoje svetkovine i zabave. I to su smatrali temeljem svojega zajedništva, vjere i zalogom vječnosti.

I za nas danas to je ili bi trebalo biti od životnoga značenja. Što god tko mislio ili govorio, ali za istinske je vjernike Misa ključna u njihovu duhovnom životu i susretu s Bogom. U nedjeljnoj Euharistiji slavimo Kristovu smrt i uskrsnuće, te nam je zato nedjeljna Sveta misa bitna i od neprocjenjive važnosti.

Stoga, onaj tko ne bi sudjelovao u nedjeljnoj Misi, može biti dobar, moralan i odgovoran čovjek. Može biti vjernik, ali ne i istinski kršćanin. Takav bi čovjek bio sličan mužu i ženi, koji bi nakon vjenčanja odlučili živjeti razdvojeno. Brak bez zajedničkoga života, biljka bez vode ili dijete bez smijeha, slični su kršćaninu bez nedjeljne Euharistije. I zato, nikada ne zaboravimo, kako nam treba postojanosti u redovitom pohađanju Svete mise.

Jeruzalemska Crkva živjela je u teškim vremenima. Oni koji su ostali vjerni židovstvu, gledali su ih sa sumnjom i prezirom kao otpadnike. Pogani su se rugali njihovim moralnim vrijednostima. A kršćani su ustrajavali u lomljenju kruha i bili postojani u  molitvama. Molili su i za svoje progonitelje, kako ih je njihov Učitelj poučio.

Jednako smo i mi danas pozvani na molitvu za svakoga čovjeka, svoj narod i za cijeli svijet. Jer molitva prožima našu dušu mirom, a svijet obasipa blagoslovom Krista uskrsloga. Na to smo pozvani, a ne na duge i iscrpljujuće rasprave, prepirke, zavist, mržnju, trku za ovozemnim probitcima i priznanjima. U svemu ovome nije lako ustrajati, jer nam treba postojanosti. U ovom nastojanju jači nas uskrsnuli Krist, koji nas poziva biti sol zemlje i svjetlost svijeta. Živimo s nadom da se to po nama i u nama s Božjom pomoću i ostvaruje.

Ivan nam u svojem današnjem Evanđelju, prikazuje događaj s apostolom Tomom. Na uskrsno jutro apostoli su skupa, ali Tome nema. Slijedeće nedjelje je i Toma s njima. Zašto Toma nije bio s njima na Uskrs? Bibličari tumače da je Toma bio tako razočaran, Isusovim tragičnim završetkom da je bježao od svakoga. Tužan i razočaran, zavukao se u svoju samoću.

Nadao se Isusovoj slavnoj pobjedi u Jeruzalemu, a on tako jadno završio na križu. Stid ga je bilo izići na jeruzalemske ulica i susresti s ljudima, jer se bojao da mu ne bi rekli: „Eto ti tvoj spasitelj za kime si tri godine hodao! Čuda činio, liječio, hranio, uskrisivao, a sebi nije mogao pomoći! Prevarant kao i svi vi! U što ste gledali tri godine i za kime ste se poveli? Sramota?“ Toma se nije usudio ne samo susresti s drugim ljudima, nego se stidio i svojih drugova (apostola) kako je to sve jadno završilo.

Odjedanput mu javljaju da je Isus  živ. U svojoj potištenosti i razočaranju, odgovara sumnjičavo i nevjernički. Da apostoli nisu izvukli Tomu iz njegove potištenosti i samoizolacije, tko zna kako bi završio? Zahvaljujući njima vratio se među apostole, susreo s Isusom uskrslim i prihvatio misiju naviještanja Radosne vijesti.

Svi mi u životu pokatkad doživljavamo i proživljavamo  trenutke razočaranja, potištenosti, nesreće i žalosti. Dobiješ jedinicu u školi pa misliš kako će sav svijet propasti. Razočaraš se u poslu, djevojci, mladiću pa opet misliš sve je propalo. Doživiš neku materijalnu štetu, bolest, smrt nekoga od rodbine i opet udarac razočaranja. Povlačimo se u samoću, gubimo vjeru u život.
Prepoznajmo i mi danas uskrsloga Krista, osobito kod Svete mise. Izgovarajmo Tomine riječi kao znak naše vjere, kod podizanja: „Gospodin moj i Bog moj!“

fra Mate Tadić

PODIJELI