19. nedjelja kroz godinu

106
FOTO: fra Mate Tadić,OFM

19. NEDJELJA kroz godinu

7. kolovoza 2016.

 

Ps 33 (32), 1. 12. 18-20. 22.

2. Heb 11, 1-2. 8-19

Lk 12, 35-40 ili Lk 12, 32-48)

 

UVOD

Mudra misao nas poučava:

Tko izgubi novac izgubi puno,

Tko izgubi prijatelja, izgubi puno više,

A onaj tko izgubi vjeru i nadu, izgubi sve.

Biblijski Bog čovjeka uvijek poziva na slobodu i oslobađa ga svakoga nepotrebnoga straha. To je posve suprotno zlonamjernim tvrdnjama da vjera i strah uvijek idu zajedno jedna s drugom.

Po riječima sv. Ivana XXIII.: «Tko vjeruje, taj se ne boji. Nije pesimistički raspoložen. Vjera – to je vedrina koja potječe od Boga.»

Bog prema svakomu od nas iskazuje svoje povjerenje, ljubav i brigu. Za sve riječi i djela, kojima nismo iskazivali vjernost prema Njemu, molimo ga da nam se smiluje.

 

HOMILIJA

U jednim dnevnim novinama mogli smo pročitati o trojici meksičkih ribara, koji su spašeni usred Tihog oceana – deset mjeseci nakon što su krenuli u ribolov. U tom vremenu prehranjivali su se sirovom ribom i pili kišnicu. Jednom su gladovali punih petnaest dana jer nisu uspjeli ništa uloviti, ali po riječima jednoga od preživjelih: «Nikada nismo gubili nadu, jer tamo gore ima Boga».

U životu pokatkad osjećamo nesigurnost, strah i tjeskobu, imamo strepnje i brige. One su često velike i snažne, ali su na kraju ipak daleko od životne realnosti i mogućnosti da će se uistinu i ostvariti. One često opsjedaju naše misli i srca otežavajući nam pogled u budućnost. Roditelji, koji svoju djecu prvi put šalju u vrtić ili školu, boje se da se dijete neće snaći i prerano poželjeti doma. Početnici na studiju ili zaposlenju u strahu se pitaju jesu li napravili pravi izbor struke i zvanja.
Nema dvojbe da postoje opravdana strahovanja koja nas vode da polaganije, opreznije i ispitujući koračamo kroz život. Međutim, obično su ove brige i tjeskobe neopravdane, pa i onda kad se radi o tome da se život u svom toku ne samo uspori, nego da se ravnomjerno oslabljuje i sputava, tako da se na kraju ništa ne činimo i ništa nam ne uspijeva.

Mnogi tako postaju robovima svoje sumnje i svojih tjeskoba. Jadan je život koji se živi u neprekidnom grču i strahu. Možda poznajemo ljude koji se neprestano i snažno bore protiv svoga nutarnjega straha i tjeskobe. Pokatkad i mi spadamo u takve.

U knjizi pod naslovom «Kako svladati strah» Paula Haucka, kaže se da s pomoću straha možemo upravljati i drugim ljudima, kako se strah lako širi i da je nezdrav. Tako djeca vrište i ponašaju se nasilno da bi prisilili druge na popuštanje. Odrasli pokušavaju postići isti cilj, ali na drugačiji način. Uplašeni ljudi jer trpe od drugih očekuju sažaljenje. Očekuju i da im drugi opraštaju da u njihovu slučaju učine iznimku.
„Ne boj se, malo stado!“, poručuje Isus svojim učenicima kao i svakomu od nas u današnjem Lukinom Evanđelju.

Ne znamo koja su strahovanja i tjeskobe imali njegovi učenici. Možda brigu da će kao manjina u tadašnjem društvu i okruženju propasti, biti proglašeni ludima i progonjeni. Kako je ozdravljujuće i utješno što Isus ova strahovanja ne ignorira ili omalovažava, nego ih uzima ozbiljno i o njima govori. To je prvi korak da oni s njima mogu živjeti.

Isus strahu suprotstavlja povjerenje. Poziva da u život uđemo budno, hrabro i u očekivanju dobrih rješenja. Svoje povjerenje gradimo na božanskoj odluci: „Otac je odlučio dati vam kraljevstvo!“ Smijemo imati povjerenja da je naše spasenje i otkupljenje sigurno, jer se Bog odlučio za nas! Smijemo ovaj grčeviti život u borbi sa strahom ostaviti iza sebe i odlučiti se za život u povjerenju u Boga, upravo kako psalmist kliče: «Prepusti Gospodinu putove svoje u njega se uzdaj i on će sve voditi» (Ps 37, 5).

Isus u današnjem evanđeoskom odlomku svoje učenike poučava da se nemaju čega bojati, jer Otac im je dao Kraljevstvo pa zato nisu potrebna nikakva propadljiva bogatstva da se osjećaju sigurnima. Svjetskim se i materijalnim dobrima trebaju služiti, ali ni u kom slučaju robovati i u njih ne stavljati svoje potpuno pouzdanje što pripada Bogu. Niti se na čovjeka u potpunosti ne možemo osloniti niti pouzdati jer uvijek postoji u nama određena doza sumnje, straha i nepovjerenja. Vrijedi pravilo da se na čovjeka možemo osloniti onoliko, koliko se on sam oslanja na Boga.

Tek s ovakvim stavom moći ćemo kao Isusovi učenici u današnjem svijetu bdjeti i biti spremni za Gospodinov drugi dolazak. Isus svoje učenike poziva da uvijek budu tako spremni, jer ne mogu znati kad će biti njegov ponovni dolazak.

Zajednica Isusovih učenika bila je «malo stado» u židovstvu, koja je neustrašivo svjedočila za Gospodina. Prešavši granice židovstva, Crkva je bila «malo stado» u moru poganskoga svijeta Rimskoga carstva sve do cara Konstantina.

Danas kada se Crkva u mnogim dijelovima svijeta ponovno pretvara u manje zajednice vjere, ponovno je aktualna Isusova riječ: «Ne boj se stado malo!» Svoju sigurnost ona ne smije temeljiti na brojnosti i savezništvu s moćnicima već na vjernosti Isusu i pojedinačnim svjedočanstvima vjernika u svijetu.

Isusovo ohrabrenje da se ne trebamo bojati ide s pozivom na trajnu budnost. Nije to budnost što bi u nama rađala nesigurnost i strah pred budućnosti, koja bi se hranila prognozama, predviđanjima budućih događaja i horoskopima. Isusov poziv na budnost smjera na sadašnjost trijeznoga kršćanskoga života. Kao kršćani pozvani smo sada i ovdje biti vjerni Božjoj riječi i Isusovom pozivu – uvijek pripravni na susret s Gospodinom.

Navikli smo vrijeme dijeliti na prošlost, sadašnjost i budućnost. Ljudski se život događa u trenutku i da bi se dogodio susret, trebamo biti budni. Uspavani niti vide, niti čuju. Isus nam poručuje da vječnost ulazi u vrijeme u sadašnjem trenutku, jer Bog sebe daruje svakom našem trenutku.

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI